Izvodi iz sudske prakse

Dodatni protokoli
siocima – kako je i Komisija kazala – ipak je naložio da se saslušaju svjedoci (vidi stav 11 u gornjem
tekstu) prije nego što odluči o postojanu i omjeru navodne štete. Efekat takve odluke bio je samo da
se podnosiocima da nada da će se potvriditi njihovo potraživanje. Da li će dug po tom osnovu biti
izvršiv, ovisit će o odluci dva suda više instance.
Ovo nije pitanje vezano za arbitražnu odluku, koja je jasno potvrdila obavezu države do maksimalnog
navedenog iznosa u tri različite valute (vidi stav 13 u gornjem tekstu).
Sud se slaže s vladom da nije na njemu da odobrava ili ne odobrava suštinu takve odluke. Jeste,
međutim, dužan da uzme u obzir pravni status koji je u vezi sa strankama ustanovila takva odluka.
Prema toj formulaciji, odluka je konačna i obavezujuća; nije tražila nikakve dodatne mjere izvršenja,
niti je protiv nje postojala žalba po redovnom ili vanrednom lijeku (vidi stav 10 u gornjem tekstu).
Po grčkim zakonima, arbitražne odluke imaju snagu konačnih odluka i smatraju se izvršnim. Osnov
za žalbu protiv njih detaljno je naveden u članu 897 Zakona o parničnom postupku (vidi stav
25 u gornjem tekstu); ništa nije predviđeno za žalbu po meritumu.
U trenutku kad je usvojen Zakon br. 1701/1987, arbitražna odluka od 27. februara 1984. je, shodno
tome, podnosiocima davala pravo na dodijeljene sume. Jasno je da je to pravo moglo biti opozvano,
jer je odluka još uvijek mogla biti poništena, ali redovni sudovi su već dva puta bili potvrdili - u
prvostepenom i u žalbenom postupku – da za takvo poništenje nije bilo osnova. Shodno tome, po
mišljenju Suda, ovo pravo jeste predstavljalo "imovinu" u smislu člana 1 Protokola br. 1.
U predmetu Matos e Silva, Lda i drugi protiv Portugala (16. septembar 1996, Zbirka presuda i
odluka 1996-IV, str. 1111, stav 75) Sud je morao razmatrati da li su podnosioci imali "imovinu"
u smislu člana 1 Protokola br. 1. Matos e Silva je privatna firma koja se bavi obrađivanjem
zemlje, uzgojem ribe i vađenjem soli. Od zemlje na kojoj radi, nešto je u vlasništvu kompanije,
a ostatak je pod koncesijom. Sud je kazao:
Kao i Komisija, Sud primjećuje da vlasništvo nad dijelom zemlje nije sporno.
Što se tiče drugog dijela […] Sud se slaže s vladom da nije na njemu da odlučuje da li pravo
vlasništva postoji ili ne po domaćem zakonu. Međutim, podsjeća da pojam "imovina" (na francuskom
"biens") u članu 1 Protokola br. 1 ima autonomno značenje (vidi presudu Gasus Dosier- und
Fördertechnik GmbH protiv Holandije od 23. februara 1995, Serija A br. 306-B, str. 46, stav 53).
U ovom predmetu, neosporeno pravo podnosilaca nad predmetnom zemljom već više od jednog
vijeka, i prihodi koje iz nje crpe, mogu se smatrati "imovinom" u smislu člana 1.
2. Opseg pravne garancije koja pokriva imovinu ustanovljenu članom 1
U presudi Marckx protiv Belgije (13. juni 1979, Serija A br. 31, str. 27, stav 63) Sud je jasno
kazao da član 1 Protokola br. 1 štiti pravo na imovinu. Sljedeći odlomak je iz te presude:
Sud ima isti stav kao i Komisija. Potvrđujući da svako ima pravo na mirno uživanje svoje imovine,
član 1, u suštini, garantira pravo na imovinu. To je jasan dojam koji stvaraju termini "imovina"
i "korištenje imovine" (na francuskom "biens", "propriété", "usage des biens" – dobra, imovina,
korištenje dobara – prim. prev); sa svoje strane, "travaux préparatoires" ovo nedvosmisleno
potvrđuje: autori teksta konvencije stalno govore o "imovinskom pravu" ili "pravu na imovinu" da
337