Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
pritužbom po članu 10 Konvencije.
Član 17, isto tako, zabranjuje lišenje prava garantiranih članovima 5 i 6.
U predmetu Lawless protiv Irske (1. juli 1961, Serija A br. 3, str. 44-45, stavovi 5-7), irska
vlada je podržavala vrlo široko tumačenje člana 17, što Sud nije prihvatio. Kazao je da član
17 zabranjuje samo da se iz Konvencije izvede pravo da se vrše djela usmjerena ka uništavanju
prava i sloboda koje Konvencija štiti. I kazao je da se ta odredba ne može tumačiti a contrario
kao lišenje fizičkog lica njegovih temeljnih prava pojedinca, koja garantiraju članovi 5 i 6
Konvencije. Sud je kazao:
Irska vlada je Komisiji iznijela, a pred Sudom potvrdila (i) da je G.R. Lawless, u vrijeme kad je
uhapšen, u julu 1957, bio uključen u aktivnosti IRA-e; (ii) da je Komisija, u stavu 138 svog izvještaja,
već kazala da je njegovo postupanje bilo "takvo da je izazvalo tešku sumnju u to da li je podnosilac,
bilo da je još uvijek bio član ili ne, bio vezan za aktivnosti IRA-e u vrijeme hapšenja u julu 1957.
godine"; (iii) da je IRA bila zabranjena na osnovu aktivnosti usmjerenih ka uništenju prava i sloboda
određenih ovom Konvencijom; da je, u julu 1957, G.R. Lawless bio uključen u aktivnosti koje
spadaju pod odredbe člana 17 Konvencije; te da on, shodno tome, više nije imao pravo da se poziva
na članove 5, 6 ili 7, ili bilo koji drugi član Konvencije; da nijedna država, grupa ili osoba uključena
u aktivnosti koje spadaju pod član 17 Konvencije ne može da se poziva na odredbe Konvencije; te
da ovakvo zaključivanje podržava i odluka Komisije o prihvatljivosti predstavke koju joj je 1957.
godine podnijela Komunistička partija Njemačke;
[…]
Po mišljenju Suda, svrha člana 17 je da, u mjeri u kojoj se odnosi na grupe ili pojedince, onemogući
da oni iz Konvencije izvode pravo da se uključe ili da vrše bilo kakva djelas usmjerena ka uništenju,
bilo kakvom aktivnošću, prava i sloboda određenih Konvencijom. Upravo zato, niko ne može biti
u mogućnosti da koristi odredbe Konvencije da vrši djela koja uništavaju gore pomenuta prava i
slobode. Ova odredba, koja je u svom opsegu negativna, ne može se tumačiti a contrario tako da
fizičko lice lišava temeljnih pojedinačnih prava koja garantiraju članovi 5 i 6 Konvencije. U ovom
slučaju, G.R. Lawless nije se pozvao na Konvenciju da bi opravdao ili izvršio djela suprotna pravima
i slobodama priznatim u njoj, ali se žalio na to da je lišen garancija koje daju članovi 5 i 6 Konvencije.
Shodo tome, po tom osnovu, Sud prihvata tvrdnje irske vlade.
Predmet Lehideux i Isorni protiv Francuske (presuda od 23. septembra 1998, Izvještaji 1998-
VII), bavio se jednom publikacijom o Pétainu. Odgovorna vlada tvrdila je da je nekrolog za koji
su podnosioci bili odgovorni u svojoj publikaciji, bio rezultat korištenja dvije različite tehnike:
autori su pokušavali opravdati odluke Philippea Pétaina tako što su im pokušavali dati drugačije
značenje, a u drugim prilikama su jednostavno izostavljali pominjanje historijskih činjenica
koje su općepoznata stvar, i koje su neizbježne i neophodne za bilo kakvu objektivnu analizu
te politike. Prva tehnika upotrijebljena je kad se predstavljala politika Philippea Pétaina u
Montoireu. Opisujući u tekstu tu politiku kao "vrhunsku vještinu", podnosioci daju kredibilitet
teoriji "dvostruke igre", mada su znali da su do 1984. godine svi historičari, i francuski i drugi,
tu teoriju opovrgavali. Sud je kazao (stav 47):
Sud smatra da nije na njemu da rješava ovo pitanje, koje je dio stalne debate među historičarima,
o predmetnim događajima i njihovom tumačenju. Kao takvo, ono ne spada u kategoriju jasno
ustanovljenih historijskih činjenica – kao što je Holokaust – čije bi bi negiranje ili revizija bili iz-
331