Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
Sud je zaključio:
Obzirom na prirodu terorističke prijetnje u Sjevernoj Irskoj, ograničen opseg derogacije, te razloge
koji su dati njoj u prilog, kao i postojanje osnovnih garancija zaštite od zloupotrebe, Sud je mišljenja
da vlada nije prekoračila svoj stepen slobodne procjene kad je smatrala da je derogacija najmanja
mjera koju je tražila hitnost situacije.
U presudi Aksoy protiv Turske, od 18. decembra 1996, Izvještaji 1996-VI, stavovi 77-84, Sud je
došao do drugačijeg zaključka:
U presudi Brannigan i McBride (citiranoj u stavu 68 u gornjem tekstu), Sud je smatrao da vlada
Ujedinjenog Kraljevstva nije izašla izvan svoje slobodne procjene kad je odstupila od svojih
obaveza po članu 5 Konvencije (čl. 5) u smislu da je dozvoljeno da se, bez sudske kontrole, osobe
osumnjičene za krivična djela terorizma mogu držati u pritvoru do sedam dana.
Sud uzima u obzir nesumnjivo ozbiljan problem terorizma u jugoistočnoj Turskoj, i teškoće sa
kojima se država suočava pri poduzimanju djelotvornih mjera protiv njega. Međutim, Sud nije
uvjeren u to da je hitnost situacije zahtijevala da se podnosilac, pod sumnjom učešća u krivčnom
djelu terorizma, drži u pritvoru četrnaest dana, bez mogućnosti komunikacije sa bilo kim, i bez
pristupa sudiji ili drugom sudskom organu.
Nedostatak konzistentnosti sa drugim obavezama po međunarodnom
pravu
Posljednji osnovni uslov je da mjera kojom se odstupa od Konvencije ne smije biti "nekonzistentna
sa drugom obavezama [države] po međunarodnom pravu. Ne može se reći da je ovo ikad
stvaralo probleme. Sud obično primijeti sljedeće (u gornjem tekstu pomenuta presuda Lawless,
str. 60, stav 41):
Sudu nisu predočene bilo kakve činjenice koje bi ga navele da smatra da su mjere koje je poduzela
irska vlada, a koje odstupaju od Konvencije, mogle biti u sukobu sa drugim obavezama koje vlada
ima po međunarodnom pravu.
U vezi sa "drugim obavezama po međunarodnom pravu", neki podnosioci se pozivaju na
Međunarodni pakt Ujedinjenih nacija o građanskim i političkim pravima iz 1966. U ranije
pomenutoj presudi Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva, podnosioci su tvrdili
da javna opasnost nije bila "zvanično proglašena", kako to traži član 4 tog Pakta (str. 56-57,
stavovi 68 i 72-73). Sud je kazao:
Sud primjećuje da nije na njemu da pokuša dati konačnu definiciju značenja termina "zvanično
proglašeno" u članu 4 Pakta. Ipak, mora ispitati da li postoji bilo kakav čvrst odnos za podnosiočev
argument u tom smislu.
U svojoj izjavi Donjem domu Parlamenta od 22. decembra 1988, Državni sekretar za unutrašnje
poslove detaljno je objasnio razloge na osnovu kojih se vlada odlučila na derogaciu, te da se poduzimaju
koraci da se podnese obavještenje o derogaciji i na osnovu člana 15 Evropske konvencije, i na
osnovu člana 4 Pakta. Dodao je da postoji "javna opasnost u Ujedinjenom Kraljevstvu, u smislu tih
326