Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Međutim, po mišljenju Suda se 1957. godine pokazalo da je primjena redovnog zakona nedovoljna
da se suprotstavi sve većoj opasnosti koja je prijetila Republici Irskoj. Redovni krivični sudovi, pa
čak i specijalizirani krivični sudovi ili vojni sudovi, nisu bilo dovoljni da se uspostavi red i mir;
naročito se prikupljanje dokaza neophodnih da se osude osobe uključene u aktivnosti IRA-e i njenih
frakcija, suočavalo sa sve većim teškoćama izazvanim vojnim, tajnim i terorističkim karakterom tih
grupa, i strahom koji su stvarali među stanovništvom. Činjenica da su te grupe djelovale prvenstveno
u Sjevernoj Irskoj, a njihove aktivnosti u Republici Irskoj bile bukvalno ograničene na pripremu
oružanih upada preko granice, predstavljala je dodatnu smetnju prikupljanju zadovoljavajućih dokaza.
Zatvaranje granice bilo bi izuzetno teška smetnja za cijelo stanovništvo, kakva bi prevazišla
najnužniju mjeru koju traži hitnost situacije.
Iz ovoga slijedi da ništa od gore navedenih sredstava ne bi omogućilo rješavanje situacije koja je
postojala u Irskoj 1957. godine. Shodno tome, administrativni pritvor – uveden (amandmanskim)
zakonom iz 1940. – za pojednince za koje se sumnja da su namjeravali učestvovati u terorističkim
aktivnostima, uprkos svojoj težini, djeluje kao mjera koju su tražile okolnosti.
U predmetu Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva (26. maj 1993, Serija A br.
258-B, str. 51-52 i 56, stavovi 49, 51-54 i 66) podnosioci su tvrdili da osporeno odstupanje, koje
je vladi davalo šira ovlaštenja u vezi sa opasnošću od terorizma, nije predstavljalo neophodni
odgovor na bilo kakvo novo ili promijenjeno stanje, već se radilo o reakciji vlade na odluku u
predmetu Brogan i drugi (presuda od 29. novembra 1988, Serija A br. 145) koja je donsesna
jednostavno da se izbjegnu posljedice ove presude.
Prvo što Sud primjećuje je da od 1974. godine, vlada smatra da je, kao odgovor na prijetnju terorizma,
neophodno ovlaštenje za hapšenje i duži pritvor. Nakon presude u predmetu Brogan i drugi,
vlada se suočila sa opcijom ili da uvede sudsku kontrolu nad odlukama o pritvoru po članu 12
Zakona iz 1984, ili da u vezi s tim odstupi od svojih obaveza po Konvenciji. Stav vlade da pravosudna
kontrola kompatibilna sa članom 5, stav 3, nije izvodiva, obzirom na posebne teškoće vezane
za istragu i gonjenje djela terorizma, odstupanje je učinio neizbježnim. Shodno tome, obzirom na
jasnu vezu između ovlaštenja za duži pritvor bez takve pravosudne kontrole i derogacije od 23. decembra
1988. godine sa postojanjem javne opasnosti, nema nikakve naznake da je derogacija bila
nešto drugo, osim istinski odgovor.
Podnosioci su citirali izjavu vlade da će se u budućnosti strožije pridržavati Konvencije, i tvrdili
da je derogacija bila privremena mjera koja nije bila predviđena članom 15, koja je, shodno
tome, bila preuranjena.
Sud ne prihvata argumentaciju podnosioca da je derogacija bila preuranjenja. Mada jeste tačno da
član 15 ne predviđa privremenu suspenziju garancija koje daje Konvencija, dok se ne razmotri sve
što je vezano za derogaciju, iz obavještenja o derogaciji sasvim je jasno da "u svjetlu terorističke
kampanje, i jasno izražene potrebe da se teroristi dovedu pred lice pravde, vlada ne smatra da
maksimalno trajanje pritvora treba da se smanji". Međutim, i dalje je želja vlade da se "nađe pravosudni
postupak kroz koji bi produženi pritvor mogao biti preispitan i, gdje je to primjereno,
odobren os strane sudije ili nekog drugog sudskog organa" (vidi stav 31 u gornjem tekstu).
Važenje derogacije ne može se dovesti u pitanje samo zato što je vlada odlučila razmotriti da li bi
se u budućnosti mogao pronaći način da se osigura veća saglasnost sa obavezama iz Konvencije.
Zapravo, ovakav proces kontinuiranog razmatranja ne samo da je u skladu sa članom 15, stav 3,
koji traži stalno revidiranje potrebe za hitnim mjerama, već je implicitan i u samom pojmu proporcionalnosti.
325