Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
U općem konceptu člana 15 Konvencije, prirodno i uobičajeno značenje riječi "druga javna opasnost
koja prijeti opstanku nacije" dovoljno je jasno; ove riječi odnose se na izuzetne situacije krize
ili opasnosti koja utječe na cijelo stanovništvo, i koja predstavlja prijetnju po organizirani život zajednice
koja čini državu. Nakon što je na ovaj način ustanovio prirodno i uobičajeno značenje ovog
koncepta, Sud mora odrediti da li činjenice i okolnosti koje su dovele irsku vladu do toga da usvoji
svoj Proglas od 5. jula 1957. [u vezi sa specijalnim zakonom o administrativnom pritvoru] ulaze u
ovaj koncept. Nakon razmatranja, Sud zaključuje da jeste tako; irska vlada razumno je ustanovila,
u datom trenutku, postojanje "javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije" na osnovu kombinacije
nekoliko faktora, tj. prvenstveno postojanja tajne vojske, na teritoriji Republike Irske, koja se bavi
neustavnim aktivnostima i koja u te svrhe koristi nasilje; drugo, činjenice da je ta vojska djelovala
i izvan teritorija države, na taj način opasno ugrožavanjući odnose Republike Irske sa svojim susjedom;
treće, stalni i alarmantan porast terorističkih aktivnosti od jeseni 1956. godine, pa sve do
prve polovine 1957.
Konkretnije, da bi postojala "javna opasnost" unutar značenja člana 15, moraju biti prisutni
sljedeći kriteriji (takozvani "grčki predmet", Yearbook of the European Convention on Human
Rights, 1969, str. 72):
1. [opasnost] mora biti stvarna ili neposredna;
2. njeni efekti moraju se odnositi na cijelu naciju;
3. kontinuitet organiziranog života zajednice mora biti pod prijetnjom;
4. kriza ili opasnost mora biti izuzetna, u smislu da su normalne mjere ili ograničenja koja Konvencija
dozvoljava u svrhu održavanja javne sigurnosti, zdravlja ili reda, očigledno nedovoljne.
Zahtjev da mjere budu primjerene situaciji
Ako se situacija okarakterizira kao "javna opasnost", sve mjere koje odstupaju od Konvencije
moraju se poduzeti samo "u najnužnijoj mjeri koju traži hitnost situacije". U presudi Irska
protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je (18. januar 1978, Serija A br. 25, str. 78-79, stav 207)
ukazao na prirodu svoje ovlasti da u tom smislu vrši reviziju:
Prvenstveno je na svakoj državi ugovornici, unutar njene odgovornosti za "opstanak [njene] nacije",
da odredi da li je opstanak ugrožen "javnom opasnošću" i, kao jeste, koliko daleko je neophodno
otići u nastojanju da se ta opasnost prevaziđe. Na osnovu njenog direktnog i kontinuiranog
kontakta sa hitnim potrebama datog trenutka, domaće vlasti su, u principu, u boljoj poziciji od
međunarodnih sudija da odlučuju i o prisustvu takve opasnosti, i o prirodi i opsegu odstupanja
neophodnih da se ona ukloni. Shodno tome, u ovom se pitanju domaćim vlastima mora ostaviti
širi stepen slobodne procjene. U tom smislu, član 15, stav 1, vlastima ostavlja širok stepen slobodne
procjene.
Ipak, države ne uživaju neograničena ovlaštenja u tom smislu. Sud, koji je, zajedno sa Komisijom,
zadužen da osigura da države poštuju svoje obaveze (član 19), jeste ovlašten da odlulčuje o tome
da li je država izašla izvan granica onoga što je "u najnužnijoj mjeri koju traži hitnost" date krize
(predmet Lawless, presuda od 1. jula 1961, Serija A br. 3, str. 55, stav 22, i str. 57-59, stavovi 36-38).
Domaći stepen slobodne procjene ide uz evropski nadzor.
U ranije pomenutom predmetu Lawless, Sud je izvršio takav nadzor. U vezi sa posebnim
zakonom o administrativnom pritvoru koji predstavlja odstupanje od člana 15 Konvencije, Sud
je primijetio (str. 57-58, stav 36):
324