Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Agit Salman doveden u pritvor u očigledno dobrom stanju i bez ikakvih ranijih povreda ili aktivnog
oboljenja. O povredama na lijevom zglobu nije pruženo nikakvo zadovoljavajuće objašnjenje, kao
ni o modricama i oteklinama na lijevoj nozi, modricama na grudnom košu i prelomu grudne kosti.
Dokazi ne idu u prilog tvrdnje vlade da je do povreda moglo doći tokom hapšenja, ili da je slomljena
grudna kost mogla biti posljedica masiranje zbog srčanog udara. Mišljenje dr. Kirangila da
su modrice na grudnom košu nastale prije hapšenja i da je Agit Salman umro od srčanog udara
izazvanog isključivo njegovim pritvorom i poslije dužeg perioda bez disanja pobijeno je dokazima
koje su izložili profesori Pounder i Cordner. Prihvativši njihovo svjedočenje u vezi brzine smrti i
vjerovatnoće da su modrice i slomljena grudna kost bile uzrokovane istim – udarcem u grudni koš
- Komisija nije propustila da ukaže na pravu težinu svjedočenju dr. Korangila, niti je bezrazložno
preferila dokaze koje su ponudili profesori Cordner i Pounder. Može se primijetiti da je dr Kirangil
potpisao izvještaj Instituta za sudsku medicinu u Istanbulu, koji je predočen Komisiji i po tom osnovu
ne može se tvrditi da je ni objektivan ni nezavisan. Nema štoviše nikakvog značaja ni tvrdnja
Zastupnika vlade iznijeta na ročištu da se radilo o dosluhu između ova dva profesora.
Sud, prema tome, nalazi da vlada nije na zadovoljavajućin način objasnila smrt Agit Salmana
srčanim udarom tokom njegovog pritvora u Direkciji za sigurnost u Adani i da je odgovornost
države uključena u njegovu smrt.
Iz ovoga slijedi da se radi o kršenju člana 2 u ovom pogledu.
Osobe koje su nestale
U predmetu Kurt protiv Turske, podnositeljica je tvrdila da je došlo do kršenja člana 2 u
slučaju nestanka njenog sina koji je bio uhapšen. Sud je sagledao dokaze i zaključio (presuda u
predmetu Kurt protiv Turske, Reports ( Izvještaji) 1998-III, stavovi 99 i 106-109):
Uzevši u obzir gore navedeno, a što se zasniva na pažljivoj procjeni dokaza i transkripata saslušanja
predstavnika, Sud nije uvjeren da su postojale bilo kakve izuzetne okolnosti koje bi ga navele da
zaključi drugačije od Komisije. On smatra da postoji dovoljno dokaza i činjenica na temelju kojih
je Komisija mogla ispravno zaključiti, van osnovane sumnje, da je podnositeljica doista vidjela svog
sina pokraj kuće Hasana Kiliça u jutro 25. novembra 1993, da je bio okružen vojnicima i seoskom
stražom i da ga otad niko nije više vidio.
[…]
Na početku Sud želi podsjetiti da je prihvatio nalaze Komisije u vezi hapšenja sina podnositeljice
koje su izvršili vojnici i pripadnici seoske straže 25. novembra 1993. Prošle su skoro četiri godine
bez ikakvih informacija o tome gdje se nalazi ili šta se s njim dogodilo. U takvim okolnostima, ne
može se reći da je bezrazložan strah podnositeljice da je njen sin umro mogao umrijeti zatočen
an nepoznatom mjestu. On aje tvrdila da postoje jaki razlozi koji ju navode da zaključi kako je
zapravo ubijen.
Međutim, Sud, kao i Komisija, mora pažljivo i detaljno ispitati da doista postoje konkretni dokazi
koji bi ga naveli da zaključi da su njenog sina, van svake osnovane sumnje, ubili organi vlasti dok je
još bio u pritvoru u selu, ili nakon toga. Sud također primjećuje da u slučajevima kada on nalazi da
država ugovornica ima pozitivnu obavezu po članu 2 da sprovede djelotvornu istragu okolnosti u
vezi navodnog nezakonitog ubistva koje su počinili državni organi, da su u ovom slučaju postojali
konkretni dokazi o tragičnoj pucnjavi koja je mogla dovesti do primjene ove obaveze (vidi gore
spomenutu presudu McCann i ostali; i Kaya protiv Turske od 19. februara 1998, Reports (Izvještaji)
33