Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
činjenica" na koje se žali podnosilac – to što se s njim postupa kao sa osobom osuđenom za teško
krivično djelo u svrhe imenovanja na mjesto računovođe, uprkos činjenici da su djela za koja je
osuđen bila vezana za njegova vjerska ubjeđenja – "ulazi u opseg odredbe Konvencije", tj. člana 9.
Do sada je Sud smatrao da pravo iz člana 14, da se ne bude izložen diskriminaciji u uživanju prava
garantiranih Konvencijom, biva povrijeđeno kad država osobu u analognoj situaciji tretira različito,
a da pri tome ne daje objektivno i razumno opravdanje (vidi gore citiranu presudu Inze, str. 18,
stav 41). Međutim, Sud smatra da to nije jedini aspekt zabrane diskriminacije u članu 14. Pravo
da se ne bude izložen diskriminaciji u uživanju prava garantiranih Konvencijom prekršeno je i
kad države, bez objektivnog i razumnog opravdanja, ne tretiraju različito osobe čije se okolnosti
značajno razlikuju.
Iz toga proizilazi da je član 14 Konvencije značajan u pritužbi ovog podnosioca, te da se primjenjuje
na okolnosti ovog slučaja, zajedno sa članom 9 Konvencije.
Sljedeće pitanje koje se mora razmotriti je da li je ispoštovan član 14 Konvencije. Prema sudskoj
praksi, Sud će morati razmatrati da li je to što se s podnosiocem nije postupalo drugačije od drugih
osoba osuđenih za teška krivična djela, bilo u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja. Ako jeste. Sud
će morati razmatrati da li je postojao razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih
sredstava i cilja koji se želio ostvariti (vidi gore citiranu presudu Inze, ibid.).
Sud […] primjećuje da je, zbog svog odbijanja da nosi vojnu uniformu, podnosilac odslužio zatvorsku
kaznu. U tim okolnostima, Sud smatrada je nametanje daljnjih sankcija podnosiocu bilo
neproporcionalno. Iz toga proizilazi da to što je podnosilac isključen iz računovodstvene struke
nije bilo u svruhu ostvarenja legitimnog cilja. Rezultat je da Sud smatra da nije postojalo nikakvo
objektivno i razumno opravdanje da se sa podnosiocem ne postupa drugačije od drugih osoba
osuđenih za teška krivična djela.
[…] Sud nikad nije isključivao mogućnost da zaključi da neki zakon direktno krši Konvenciju (vidi,
inter alia, Chassagnou i drugi protiv Francuske [GC], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, ECHR
1999-III). U ovom predmetu, Sud smatra da je država, time što je usvojila dati zakon, ta koja je
prekršila pravo podnosioca da ne bude izložen diskriminaciji u uživanju prava po članu 9 Konvencije.
Sud, shodno tome, zaključuje da se radi o kršenju člana 14 Konvencije u vezi sa članom 9.
2. Primjeri primjene člana 14
Postoje slučajevi gdje Sud, nakon što zaključi da je došlo do kršenja neke odredbe Konvencije,
ne smatra primjerenim da razmatra isti problem iz ugla člana 14. Uz takve predmete, mogu
se prepoznati dvije zasebne kategorije odluka: one gdje se razlika u postupanju smatra
diskriminatornom, i one gdje je diskriminacija prihvatljiva.
Diskriminatorne razlike u postupanju
U porodičnim stvarima
U presudi Hoffmann protiv Austrije (23. juni 1993, Serija A br. 255-C, str. 59-60, stavovi 33 i
36) Sud je zaključio da je došlo do kršenja člana 14 u obliku odluke Vrhovnog suda Austrije
317