Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Mada Sud ne nalazi kršenje člana 11, stav 1, mora se utvrditi da li razlike u postupanju, koje su
predmet sindikata podnosioca, krše članove 11 i 14 posmatrane zajedno. Mada član 14 ne djeluje
nezavisno, on je komplementaran sa drugim normativnim odredbama Konvencije i Protokola: on
pojedince, ili grupe pojedinaca, koji se nalaze u uporedivim situacijama, štiti od svih oblika diskriminacije
u uživanju prava i sloboda određenih tim odredbama. Mjera koja je sama po sebi u
skladu sa zahtjevima člana koji predviđa data prava i slobode, može, zapravo, kršiti taj član kad se
tumači u vezi sa članom 14, iz razloga što je diskriminatorne prirode. To je kao da član 14 predstavlja
sastavni dio svakog člana koji uspostavlja prava i slobode, ma kakva bila njihova priroda
(predmet vezan za određene aspekte zakona o korištenju jezika u obrazovanju u Belgiji, presuda od
23. jula 1968, Serija A br. 6, str. 33-34, stav 9).
Ovakva razmatranja posebno važe za situacije kad neko pravo predviđeno Konvencijom i
odgovarajuća obaveza države nisu precizno definirani, te država ima, shodno tome, širok izbor
sredstava kojima će uživanje tih prava učiniti mogućim i djelotvornim.
Neapsolutna priroda člana 14
U ranije pomenutom "belgijskom jezičkom" predmetu, Sud je ukazao na to da član 14 ne
isključuje sve razlike u postupanju (23. juli 1968, Serija A br. 6, str. 33-34, stav 10 odjeljka pod
naslovom "Tumačenje koje je Sud usvojio"):
Uprkos vrlo generalnoj formulaciji francuske verzije ("sans distinction aucune" – fr. bez bilo kakve
razlike – prim. prev.), član 14 ne zabranjuje svaku razliku u postupanju u uživanju priznatih prava i
sloboda. Ta verzija se mora čitati u svjetlu restriktivnijeg teksta engleske verzije ("without discrimination"
– eng. lit. bez diskriminacije – prim. prev.). Uz to, a i naročito, do apsurdnih bi se rezultata
došlo kad bi se članu 14 dalo tumačenje kakvo se, može se reći, implicira francuska verzija. Zapravo
bi se dovelo do toga da se kao suprotna Konvenciji tumači svaka od mnogobrojnih pravnih ili
administrativnih odredbi koje ne osiguravaju za sve potpunu jednakost u postupanju u uživanju
priznatih prava i sloboda. Nadležene domaće vlasti često se suočavaju sa situacijama i problemima
koji, na osnovu razlika koje su im prirođene, traže različita zakonska rješenja; uz to, određene
pravne nejednakosti obično samo ispravljaju činjenične nejednakosti. Shodno tome, ne može se
prihvatiti široko tumačenje pomenuto u gornjem tekstu.
U presudi Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (8. juli 1986, Serija A br. 102, str. 66-
67, stav 177) Sud je podsjetio na kriterije koje koristi i korake koje poduzima kada razmatra da
li je neka mjera diskriminatorna ili ne:
[Član 14] štiti osobe (uključujući pravna lica) koje se "nalaze u analognim situacijama" od diskriminatornih
razlika u postupanju; a, u smislu člana 14, razlika u postupanju je diskriminatorna
ako "nema objektivnog i razumnog opravdanja", odnosno, kada nije u svrhu ostvarenja "legitimnog
cilja" ili ako nema "razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijenljenih sredstava i cilja
koji se želio ostvariti" (vidi, između brojnih drugih izvora, presudu Rasmussen od 28. novembra
1984, Serija A br. 87, str. 13, stav 35, i str. 14, stav 38). Nadalje, države ugovornice uživaju određeni
stepen slobodne procjene pri ocjenjivanju da li i u kojoj mjeri razlike u inače sličnim situacijama
opravdavaju različit tretman u zakonu; opseg te slobodne procjene će varirati, ovisno o okolnostima,
predmetnom pitanju i okolnostima koje ga okružuju (ibid., str. 15, stav 40).
315