Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
Prema tome, tamo gdje je pravo pojedinca na osnovu Konvencije priznato kao "građansko pravo"
u domaćem zakonu – kao što je imovinsko pravo - bit će dostupna i zaštita koju daje član 6, stav
1 (vidi, npr., presudu Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, od 23. septembra 1982, Serija A br. 52,
str. 31-32, stav 88). U takvim okolnostima, garancije koje daje član 6, stav 1, a koje impliciraju cijeli
spektar pravosudnog postupka, strožije su od člana 13, a time ga i u potpunosti već sadrže (vidi,
npr., u gornjem tekstu citiranu presudu Brualla Gómez de la Torre, str. 2957, stav 41).
Sud sličnu logiku primjenjuje u predmetima gdje je podnosiočeva pritužba usmjerena na adekvatnost
postojeće apelacione ili kasacione strukture unutar područja člana 6, stav 1, pod njegovim
"krivičnim" odjeljkom, te člana 13 (vidi Kamasinski protiv Austrije, presuda od 19. decembra 1989,
Serija A br. 168, str. 45-46, stav 110 – u vezi sa postupkom o poništenju pred Vrhovnim sudom).
U takvim slučajevima, nema pravnog interesa za ponovnim razmatranjem istog predmeta pritužbe
po manje strogim zahtjevima člana 13.
Međutim, nema preklapanja, a time ni apsorbiranja, kad, kao u ovom predmetu, navodno kršenje
Konvencije koje podnosilac želi podnijeti "domaćim vlastima" prestavlja, ustvari, kršenje prava na
suđenje u razumnom vremenskom roku, suprotno članu 6, stav 1. Pitanje da li je podnosilac u
datom predmetu ostvario pravo na suđenje u razumnom roku u određivanju građanskih prava i
obaveza ili u krivičnoj optužbi, zasebno je pravno pitanje od pitanja da li je, po domaćem pravu,
podnosiocu bio dostupan djelotvoran lijek da iznese pritužbu po tom osnovu. U ovom predmetu,
pitanje o kojem su trebali odlučiti "tribunali" iz člana 6, stav 1, bilo je krivična optužba protiv podnosioca,
dok je pritužba koju je on želio da "domaće vlasti" razmatraju u smislu člana 13 bila, zapravo,
pritužba o nerazumnoj dužini postupka.
U sličnim predmetima u prošlosti, Sud je ipak odbijao da odlučuje o dodatnoj pritužbi o nepostojanju
djelotvornog lijeka koji garantira član 13, smatrajući to nepotrebnim u svjetlu ranijeg
zaključka o kršenju zahtjeva "razumnog vremenskog roka" datog članom 6, stav 1 (vidi, između
ostalih primjera, i gore citirane presude: Pizzetti, str. 37, stav 21; Bouilly, stav 27; i Giuseppe Tripodi,
stav 15).
Po mišljenju Suda, došlo je vrijeme da revidira svoju sudsku praksu u svjetlu stalne akumulacije
predstavki u kojima je jedini, ili ključni navod, upravo taj da se nije osigurala rasprava u razumnom
vremenskom roku, suprotno članu 6, stav 1.
Sve češća pojava ove vrste kršenja u skorije vrijeme navela je Sud da posebnu pažnju skrene na
"značajnu opasnost" po vladavinu prava u domaćim pravnim porecima kad se pojavljuju "pretjerana
kašnjenja u provođenju pravde", a "u vezi s njima stranke nemaju nikakav domaći lijek" (vidi, npr.,
Bottazzi protiv Italije [GC], br. 34884/97, stav 22, ECHR 1999¬V; Di Mauro protiv Italije [GC], br.
34256/96, stav 23, ECHR 1999-V; A.P. protiv Italije [GC], br. 35265/97, stav 18, 28. juli 1999, nije u
izvještajima; i Ferrari protiv Italije [GC], br. 33440/96, stav 21, 28. juli 1999, nije u izvještajima).
Na osnovu toga, Sud sad prepoznaje potrebu da pritužbu podnosioca po osnovu člana 13 razmatra
zasebno, bez obzira na raniji nalaz o kršenju člana 6, stav 1, zato što mu nije suđeno u razumnom
vremenskom roku.
[…]
Svrha člana 13, onako kako je data u "travaux préparatoires" (vidi Collected Edition of the "Travaux
Préparatoires" of the European Convention on Human Rights, sv. II, str. 485 and 490, and sv. III,
str. 651), je da pruži sredstva kojima pojedinac može na domaćem nivou dobiti rješenje za krišenje
312