Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
172, str. 14-15, stav 33, Sud je dao pojašnjenje u pogledu veze između pojmova "argumentiran"
(član 13, lijek u domaćem pravu) i "očigledno neutemeljen" (član 27, stav 2, procesno pravo
Konvencije). Ukazuje na to da se ta dva pojma moraju posmatrati uporedo:
Kako je Sud kazao u presudi Boyle and Rice, "na osnovu običnog značenja tih riječi, teško je vidjeti
kako pritužba koja je "očigledno neutemeljena" može biti "arugumentirana" i obratno (loc. cit., str.
24, stav 54). Nadalje, članovi 13 i 27 bave se, unutar svojih sferea, dostupnošću lijekova za primjenu
istih prava i sloboda iz Konvencije. Koherentnost ovakvog dvojnog sistema primjene može
biti potkopana tumačenjem člana 13 tako da on traži da u domaćem pravu postoji "djelotvoran
lijek" za pritužbu klasificiranu pod članom 27, stav 2, kao isuviše slabu da postoji osnov da se ona
razmatra na međunarodnom nivou. Ma kakav prag Komisija uspostavila svojom sudskom praksom
u pogledu proglašavanja pritužbi "očigledno neutemeljenima" po članu 27, stav 2, u principu, treba
uspostaviti isti prag u pogledu paralelnog pojma "argumentiranosti" po članu 13.
2. Ograničenja primjene člana 13
Treba reći da Sud ne smatra primjerenim da razmatra pritužbu zasnovanu na članu 13 ako je
pitanje lijeka već razmatrao po nekom drugom članu. U predmetu Foti i drugi protiv Italije
(10. decembar 1982, Serija A br. 56, str. 24, stav 78) Sud je primijetio:
Kao i Komisija (vidi stav 151 izvještaja), Sud smatra da je u ovom predmetu nepotrebno da odlučuje
o primjeni člana 13, obzirom na činjenicu da stranke to pitanje nisu postavile same, i obzirom na
nalaz samog Suda da je došlo do kršenja člana 6, stav 1.
Kao još jedna primjer, vidi presudu Hentrich protiv Francuske, od 22. septembra 1994 Serija A
br. 296-A, str. 24, stav 65:
Obzirom na odluku u pogledu člana 6, stav 1, Sud smatra da nije neophodno ovaj predmet razmatrati
na osnovu člana 13 Konvencije; zato što su zahtjevi odredbi tog člana manje strogi, a time
ovdje i pokriveni zahtjevima člana 6, stav 1 (vidi, između ostalih izvora, i presudu Pudas protiv
Švedske, od 27. oktobra 1987, Serija A br. 125-A, str. 17, stav 43).
Slično tome, u presudi X. i Y. protiv Holandije (26 . mart 1985, Serija A br. 91, str. 15, stav 36)
Sud je kazao:
Sud je već, u kontekstu člana 8, razmatrao da li su gospođici Y. na raspolaganju bila odgovarajuća
sredstva da dođe do lijeka. Zaključak da takvih sredstava nije bilo jedan je od faktora koji je Sud
doveo dozaključka da je prekršen član 8.
Obzirom na tu činjenicu, Sud ne mora isto pitanje razmatrati i po članu 13.
Međutim, iz presude Kudla protiv Poljske (26. oktobar 2000, Predstavka br. 30210/96, stavovi
146-149, 152 156) može se vidjeti da se pristup Suda donekle promijenio:
U mnogim ranijim predmetima u kojima je Sud pronašao kršenje člana 6, stav 1, nije smatramo da
je neophodno odlučivati i o dodatnoj pritužbi podnesenoj po članu 13. Češće je to bilo zato to što se
smatralo da u datim okolnostima član 6, stav 1, predstavlja lex specialis u odnosu na član 13.
311