Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
pomenutu presudu Silver i drugi, Serija A br. 61, str. 42, stav 113).
(b) Vlasti pomenute u članu 13 ne moraju biti pravosudne, i ako to nisu, onda su ovlaštenja i garancije
koje daju relevantne pri određivanju da li je lijek koji pružaju djelotvoran (ibid.).
(c) Mada niti jedan lijek ne mora sam u potpunosti zadovoljiti zahtjeve člana 13, to može postići
spoj lijekova dostupnih po domaćim zakonima (ibid.).
(d) Član 13 ne garantira lijek koji omogućava da se zakoni odgovorne države, kao takvi, mogu
osporavati pred domaćim vlastima na osnovu toga što su suprotni Konvenciji ili ekvivalentnim
domaćim normama (vidi presudu James i drugi, od 21. februara 1986, Serija A br. 98, str. 47, stav
85).
Ova posljednja tačka može se objasniti činjenicom da ne postoji "obaveza da se Konvencija
inkrorporira u domaće pravo" (ibid., vidi i presudu James i drugi). Ovdje se vidi da Sud uzima u
obzir specifičnosti država u pogledu provedbe međunarodnog prava (što je posebno vidljivo u
slučaju Ujedinjenog Kraljevstva). Može se primijetiti i želja da se ne povrijedi senzibilitet država
koje žele zadržati suverenitet u zakonodavnim pitanjima. Dovoljno je da postoji apelacioni
sistem koji će odlučivati o podnosiočevoj pritužbi, a ne traži se da postoji lijek koji omogućava
da se zakoni države ugovornice mogu osporavati pred domaćim vlastima na osnovu toga što
su suprotni Konvenciji.
Još jedan fundamentalni princip pojavljuje se u presudi Boyle i Rice protiv Ujedinjenog
Kraljevstva (27. april 1988, Serija A br. 131, str. 23-24, stavovi 52 i 55). Član 13, čija je svrha da
osigurava da su lijekovi pred domaćim sudovima dostupni svima čija su prava iz Konvencije
prekršena, primjenjiv je čak i ako nema kršenja jednog od tih prava. Dovoljno je da se može
podnijeti argumentirana tvrdnja o kršenju:
Bez obzira na ono što član 13 bukvalno kaže, postojanje stvarnog kršenja druge odredbe Konvencije
("materijalna" odredba) nije preduslov za primjenu ovog člana (vidi presudu Klass i drugi, od
6. septembra 1978, Serija A br. 28, str. 29, stav 64). Član 13 garantira dostupnost lijeka na domaćem
niovou, da bi se primijenila – a time i da se može žaliti na nepoštivanje – suština prava i sloboda iz
Konvencije, u ma kom obliku u kojem ih osigurava domaći pravni poredak (vidi presudu Lithgow i
drugi, od 8. jula 1986, Serija A br. 102, str. 74, stav 205, i tamo citirane pravne izvore).
Međutim, član 13 se ne može razumno tumačiti tako da traži postojanje lijeka u domaćem pravu
u vezi sa bilo kojom navodnom pritužbom vezanom za Konvenciju kakvu pojedinac može imati,
neovisno o tome koliko neosnovana takva pritužba može biti: pritužba mora biti argumentirana u
smislu Konvencije (vidi, kao najnoviji izvor, presudu Leander od 26. mart 1987, Serija A br. 116,
str. 29, stav 77, pod-stav a).
[…]
Sud ne misli da treba da daje apstraktnu definiciju pojma argumentiranosti. Zapravo se određuje,
u svjetlu konkretnih činjenica i prirode datog pravnog pitanja, da li postoji argumentacija za svaki
pojedinačni navod o kršenju koji je osnov za pritužbu po članu 13, i ako postoji, da li su u vezi s
njim ispunjeni zahtjevi člana 13.
U presudi Powell i Rayner protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 12. februara 1990, Serija A br.
310