Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse Izvodi iz sudske prakse

18.01.2015 Views

Evropska Konvencija o ljudskim pravima Član 13 Evropske konvencije – Pravo na djelotvoran lijek Član 13 kaže: Svako čija su prava i slobode priznata ovom Konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti. 1. Opći principi koji proizilaze iz člana 13 Sud je vremenom indentificirao određeni broj općih principa koji proizilaze iz člana 13. Generalno kaže da član 13 daje procesnu garanciju. Tako je bilo u presudi Iatridis protiv Grčke (25. mart 1999, Izvještaji 1999-II, stav 65), gdje je povučena paralela sa članom 1 Protokola br. 1: Sud primjećuje da pritužba po članu 13 proizilazi iz istih činjenica kao i one koje je razmatrao kad se bavio prigovorom o neiscrpljenju pravnih lijekova i pritužbama po članu 1 Protokola br. 1. Međutim, postoji razlika u prirodi interesa koje štiti član 13 Konvencije, odnosno član 1 Protokola br. 1: prvi daje procesnu garanciju, tj. "pravo na djelotvoran lijek", dok je procesna obaveza inherentna u drugom, zapravo, dodatna u odnosu na širu svrhu osiguranja poštivanja prava na mirno uživanje posjeda. (Idem Aksoy protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996, Izvještaji 1996-VI, str. 2286, stav 95; Aydin protiv Turske, presuda od 25. septembra 1997, Izvještaji 1997-VI, str. 1895-1896, stav 103 ; i Kaya protiv Turske, presuda od 19. februara 1998, Izvještaji 1998-I, str. 329-330, stav 106.) U presudi Büyükdag protiv Turske, od 21. decembra 2000, Predstavka br. 28340/95, stav 64, dostupna samo na francuskom – nezvanični prevod, u vezi sa prazninom u istrazi o zlostavljanju, Sud je opisao opseg člana 13: Opseg obaveze koja proizilazi iz člana 13 varira u odnosu na prirodu pritužbe koju podnosilac temelji na Konvenciji. Međutim, aktivnost koju traži član 13 mora biti "djelotvorna" i u praksi i u zakonu, posebno kad uživanje datog prava ne smiju ometati ni djela, ni propuste vlasti odgovorne države (u gornjem tekstu pomenuta presuda Aksoy, str. 2286, stav 95, presuda Aydin protiv Turske, od 25. septembra 1997, str. 1895-1896, stav 103, i presuda Kaya protiv Turske, od 19. februara 1998, Izvještaji 1998-I, str. 329-330, stav 106). U predmetu Leander protiv Švedske, Sud je (26. mart 1987, Serija A br. 116, str. 29-30, stav 77) primijetio da: Za tumačenje člana 13 relevantni su sljedeći opći principi: (a) Ako pojedinac daje arugumentiranu tvrdnju da je žrtva kršenja prava određenih Konvencijom, onda bi trebo imati na raspolaganju lijekove pred domaćim vlastima, i da se donese odluka po njegovoj tvrdnji, i da se, ako je to primjereno, dobije preinaka (vidi, inter alia, u gornjem tekstu 309

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava pomenutu presudu Silver i drugi, Serija A br. 61, str. 42, stav 113). (b) Vlasti pomenute u članu 13 ne moraju biti pravosudne, i ako to nisu, onda su ovlaštenja i garancije koje daju relevantne pri određivanju da li je lijek koji pružaju djelotvoran (ibid.). (c) Mada niti jedan lijek ne mora sam u potpunosti zadovoljiti zahtjeve člana 13, to može postići spoj lijekova dostupnih po domaćim zakonima (ibid.). (d) Član 13 ne garantira lijek koji omogućava da se zakoni odgovorne države, kao takvi, mogu osporavati pred domaćim vlastima na osnovu toga što su suprotni Konvenciji ili ekvivalentnim domaćim normama (vidi presudu James i drugi, od 21. februara 1986, Serija A br. 98, str. 47, stav 85). Ova posljednja tačka može se objasniti činjenicom da ne postoji "obaveza da se Konvencija inkrorporira u domaće pravo" (ibid., vidi i presudu James i drugi). Ovdje se vidi da Sud uzima u obzir specifičnosti država u pogledu provedbe međunarodnog prava (što je posebno vidljivo u slučaju Ujedinjenog Kraljevstva). Može se primijetiti i želja da se ne povrijedi senzibilitet država koje žele zadržati suverenitet u zakonodavnim pitanjima. Dovoljno je da postoji apelacioni sistem koji će odlučivati o podnosiočevoj pritužbi, a ne traži se da postoji lijek koji omogućava da se zakoni države ugovornice mogu osporavati pred domaćim vlastima na osnovu toga što su suprotni Konvenciji. Još jedan fundamentalni princip pojavljuje se u presudi Boyle i Rice protiv Ujedinjenog Kraljevstva (27. april 1988, Serija A br. 131, str. 23-24, stavovi 52 i 55). Član 13, čija je svrha da osigurava da su lijekovi pred domaćim sudovima dostupni svima čija su prava iz Konvencije prekršena, primjenjiv je čak i ako nema kršenja jednog od tih prava. Dovoljno je da se može podnijeti argumentirana tvrdnja o kršenju: Bez obzira na ono što član 13 bukvalno kaže, postojanje stvarnog kršenja druge odredbe Konvencije ("materijalna" odredba) nije preduslov za primjenu ovog člana (vidi presudu Klass i drugi, od 6. septembra 1978, Serija A br. 28, str. 29, stav 64). Član 13 garantira dostupnost lijeka na domaćem niovou, da bi se primijenila – a time i da se može žaliti na nepoštivanje – suština prava i sloboda iz Konvencije, u ma kom obliku u kojem ih osigurava domaći pravni poredak (vidi presudu Lithgow i drugi, od 8. jula 1986, Serija A br. 102, str. 74, stav 205, i tamo citirane pravne izvore). Međutim, član 13 se ne može razumno tumačiti tako da traži postojanje lijeka u domaćem pravu u vezi sa bilo kojom navodnom pritužbom vezanom za Konvenciju kakvu pojedinac može imati, neovisno o tome koliko neosnovana takva pritužba može biti: pritužba mora biti argumentirana u smislu Konvencije (vidi, kao najnoviji izvor, presudu Leander od 26. mart 1987, Serija A br. 116, str. 29, stav 77, pod-stav a). […] Sud ne misli da treba da daje apstraktnu definiciju pojma argumentiranosti. Zapravo se određuje, u svjetlu konkretnih činjenica i prirode datog pravnog pitanja, da li postoji argumentacija za svaki pojedinačni navod o kršenju koji je osnov za pritužbu po članu 13, i ako postoji, da li su u vezi s njim ispunjeni zahtjevi člana 13. U presudi Powell i Rayner protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 12. februara 1990, Serija A br. 310

<strong>Izvodi</strong> <strong>iz</strong> <strong>sudske</strong> <strong>prakse</strong>-Evropski sud za ljudska prava<br />

pomenutu presudu Silver i drugi, Serija A br. 61, str. 42, stav 113).<br />

(b) Vlasti pomenute u članu 13 ne moraju biti pravosudne, i ako to nisu, onda su ovlaštenja i garancije<br />

koje daju relevantne pri određivanju da li je lijek koji pružaju djelotvoran (ibid.).<br />

(c) Mada niti jedan lijek ne mora sam u potpunosti zadovoljiti zahtjeve člana 13, to može postići<br />

spoj lijekova dostupnih po domaćim zakonima (ibid.).<br />

(d) Član 13 ne garantira lijek koji omogućava da se zakoni odgovorne države, kao takvi, mogu<br />

osporavati pred domaćim vlastima na osnovu toga što su suprotni Konvenciji ili ekvivalentnim<br />

domaćim normama (vidi presudu James i drugi, od 21. februara 1986, Serija A br. 98, str. 47, stav<br />

85).<br />

Ova posljednja tačka može se objasniti činjenicom da ne postoji "obaveza da se Konvencija<br />

inkrorporira u domaće pravo" (ibid., vidi i presudu James i drugi). Ovdje se vidi da Sud uzima u<br />

obzir specifičnosti država u pogledu provedbe međunarodnog prava (što je posebno vidljivo u<br />

slučaju Ujedinjenog Kraljevstva). Može se primijetiti i želja da se ne povrijedi senzibilitet država<br />

koje žele zadržati suverenitet u zakonodavnim pitanjima. Dovoljno je da postoji apelacioni<br />

sistem koji će odlučivati o podnosiočevoj pritužbi, a ne traži se da postoji lijek koji omogućava<br />

da se zakoni države ugovornice mogu osporavati pred domaćim vlastima na osnovu toga što<br />

su suprotni Konvenciji.<br />

Još jedan fundamentalni princip pojavljuje se u presudi Boyle i Rice protiv Ujedinjenog<br />

Kraljevstva (27. april 1988, Serija A br. 131, str. 23-24, stavovi 52 i 55). Član 13, čija je svrha da<br />

osigurava da su lijekovi pred domaćim sudovima dostupni svima čija su prava <strong>iz</strong> Konvencije<br />

prekršena, primjenjiv je čak i ako nema kršenja jednog od tih prava. Dovoljno je da se može<br />

podnijeti argumentirana tvrdnja o kršenju:<br />

Bez obzira na ono što član 13 bukvalno kaže, postojanje stvarnog kršenja druge odredbe Konvencije<br />

("materijalna" odredba) nije preduslov za primjenu ovog člana (vidi presudu Klass i drugi, od<br />

6. septembra 1978, Serija A br. 28, str. 29, stav 64). Član 13 garantira dostupnost lijeka na domaćem<br />

niovou, da bi se primijenila – a time i da se može žaliti na nepoštivanje – suština prava i sloboda <strong>iz</strong><br />

Konvencije, u ma kom obliku u kojem ih osigurava domaći pravni poredak (vidi presudu Lithgow i<br />

drugi, od 8. jula 1986, Serija A br. 102, str. 74, stav 205, i tamo citirane pravne <strong>iz</strong>vore).<br />

Međutim, član 13 se ne može razumno tumačiti tako da traži postojanje lijeka u domaćem pravu<br />

u vezi sa bilo kojom navodnom pritužbom vezanom za Konvenciju kakvu pojedinac može imati,<br />

neovisno o tome koliko neosnovana takva pritužba može biti: pritužba mora biti argumentirana u<br />

smislu Konvencije (vidi, kao najnoviji <strong>iz</strong>vor, presudu Leander od 26. mart 1987, Serija A br. 116,<br />

str. 29, stav 77, pod-stav a).<br />

[…]<br />

Sud ne misli da treba da daje apstraktnu definiciju pojma argumentiranosti. Zapravo se određuje,<br />

u svjetlu konkretnih činjenica i prirode datog pravnog pitanja, da li postoji argumentacija za svaki<br />

pojedinačni navod o kršenju koji je osnov za pritužbu po članu 13, i ako postoji, da li su u vezi s<br />

njim ispunjeni zahtjevi člana 13.<br />

U presudi Powell i Rayner protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 12. februara 1990, Serija A br.<br />

310

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!