Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
Cheall protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gdje je Komisija primijetila (Odluke i izvještaji 42, str.
186):
[…] da bi pravo pristupanja sindikatu bilo djelotvorno, država mora zaštititi pojedinca od bilo
kakve zloupotrebe dominantnog položaja sindikata (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda
Young, James i Webster od 13. avgusta 1981, Serija A br. 44, str. 25, stav 63). Do takve zloupotrebe
može doći, recimo, kad isključenje ili izbacivanje nije bilo u skladu sa sindikalnim pravilima, ili
gdje su ta pravila bila potpuno nerazumna ili proizvoljna, ili gdje su posljedice isključivanja ili
izbacivanja rezultirala izuzetnim problemima, kao što je gubitak radnog mjesta na osnovu strogih
sindikalnih pravila.
Član 11, stav 2 – Odredba o derogaciji
Član 11, stav 2, glasi:
2. Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je
neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne
sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala, ili
zaštite prava i sloboda drugih. Ovim članom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih
ograničenja na ona prava koja uživaju pripadnici oružanih snaga, policije ili
državne administracije.
Član 11, stav 2, daje dvije vrste ograničenja: ograničenja koja se odnose na sve, odnosno obična
ograničenja, i ona koja se posebno odnose na upravu.
1. Član 11, stav 2, prva rečenica: obična ograničenja
Što se tiče prve kategorije restriktivnih odredbi, mora se reći da ograničenje slobode udruživanja
mora biti "propisano zakonom", mora biti "u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja" i mora biti
"neophodno".
Što se tiče zahtjeva zakonitosti (i predvidivosti, na osnovu uobičajene sudske prakse Suda), može
se pomenuti presuda N.F. protiv Italije od 2. augusta 2001, Predstavka br. 37119/97, stavovi 24-
34, u vezi sa disciplinskim mjerama protiv sudija koji su bili članovi Društva slobodnih masona
(kršenje člana 11, odsustvo predvidivosti).
Što se tiče kriterija neophodnosti, treba pomenuti presudu Ezelin protiv Francuske od 26. aprila
1991. (Serija A br. 202, stav 53). U tom predmetu, jedan advokat je ukoren što je učestvovao u
demonstracijama protiv usvajanja zakona o "sigurnosti i slobodi". Sud je primijetio:
Očigledno je da je kazna izrečena gospodinu Ezelinu bila na dnu skale disciplinskih težina koje predviđa
član 107 Ukaza od 9. juna 1972. (vidi stav 25 u gornjem tekstu); snaga joj je uglavnom moralna, jer nije
podrazumijevala nikakvu, pa čak ni privremenu zabranu bavljenja sturkom ili članstva u Vijeću Komore.
Sud, međutim, smatra, da je sloboda učešća u mirnom skupu – u ovom slučaju demonstracijama
koje nisu bile zabranjene – toliko značajna, da se ne može ograničiti na bilo koji način, čak ni jednom
advokatu, sve dok sama ta osoba tom prilikom nije izvršila neko kažnjivo djelo.
304