Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
uključen Paget-Lewis. […]
Sud je također pažljivo ispitao jačinu argumenata podnositelja da je Paget-Lewis tri puta
obaviještavao policiju, direktno ili indirektno, o svojim ubilačkim nakanama (vidi stav 105 gore).
Međutim, po mišljenju Suda, ne može se realno uzeti da jer obitelj Osman bila meta njegovih prijetnji
kako bi policija poduzela neke konkretne radnje. […]
Po mišljenju Suda, podnositelji nisu ukazali na bilo koju odlučujuću fazu u cijelom slijedu događaja
koji su doveli do tragične pucnjave, kad se moglo kazati da je policija znala ili da je trebala znati
da su životi obitelji Osman u stvarnoj i direktnoj opasnosti od strane Paget-Lewisa. […] Kao što
je već ranije primjećeno (vidi stav 116 gore), policija mora obavljati svoje zadatke na način koji je
kompatibilan sa pravima i slobodama građana. U okolnostima ovog predmeta, njih se ne može
kritizirati što su uzeli u obzir pretpostavku o nevinosti, ili što nisu iskoristili svoje ovlasti i izvršili
hapšenje, pretres i oduzimanje uzevši u obzir njihovo razumno gledište da u tim relevantnim momentima
oni nisu imali zadovoljen potreban kriterij sumnje koji bi ih naveo da iskoriste te ovlasti
ili kako bi, zapravo, bilo koja poduzeta radnja dala i konkretne rezultate.
Na temelju gore navedenih razloga, Sud zaključuje da nije bilo kršenja člana 2 Konvencije u ovom
predmetu.
U predmetu u kojem su okolnosti bile drugačije Sud je zaključio da se radi o kršenju člana 2
(Akkok protiv Turske, presuda od 10. oktobra 2000, Podnesci br. 22947/93 i 22948/93).
Samoubojstvo u pritvoru
U presudi u predmetu Tanribilir protiv Turske (16. novembar 2000, Podnesak br.
21422/93, dostupno samo na francuskom – nezvaničan prevod), citiranoj u tekstu
gore, koji se odnosi na samoubojstvo u pritvoru, Sud je zaključio :
[…] po Konvenciji ne obavezuje svaka pretpostavljena prijetnja vlasti da preduzmu mjere kako bi
sprječile njeno ostvarenje (vidi, mutatis mutandis, Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda
od 28. oktobra 1998, Reports (Izvještaji) 1998-VIII, protiv 95, str. 3159-3160, stavovi 115-116).
Sud smatra da, kada se nađe pred na navodima da vlasti nisu ispunile svoju pozitivnu obavezu i
zaštitile život osobe koja se nalazi u pritvoru u kontekstu svoje zadaće da vrše nadzor nad pritvorenicima
i spriječe samoubojstva, on mora biti uvjeren da su vlasti trebale znati du to vrijeme da
postoji rizik da će ta osoba izvršiti takav čini da nisu, u okviru svojih ovlasti, poduzele mjere koje
bi, realno gledajući, nesumnjivo uklonile takav rizik. Za Sud je dovoljno, uzevši u obzir prirodu
prava zaštićenog članom 2, da podnositelj pokaže da vlasti nisu učinile sve što se od njih moglo
realno očekivati da spriječe izvjestan i direktan rizik po život za koji su znale ili trebale znati da se
može ostvariti. Odgovor na to pitanje ovisi od svih okolnosti konkretnog predmeta. Sud će, stoga,
preispitati posebne okolnosti ovog predmeta.
U ovom predmetu, Sud primjećuje da je, kao prvo, A.T. držan u pritvoru u žandarmerijskoj stanici
i Cizri […]. Sud ponovo naglašava da svako lišenje fizičke slobode može po svojoj prirodi imati za
posljedicu mentalno rastrojstvo pritvorenika i, shodno tome, izložiti ga riziku od samoubojstva.
Sistemi pritvora uključuju mjere kojima se takav rizik po život pritvorenika nastoji izbjeći, kao što
je uklanjanje svih oštrih predmeta, pojaseva ili vezica za cipele.
Sud primjećuje da su žandari u ovom slučaju poduzeli rutinske mjere kako bi sprječili samoubo-
31