Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Postupci protiv novinara: kleveta, primanje dokumenata, itd.
Sud je generalno vrlo revnosan u svom nadzoru u smislu člana 10 u vezi sa štampom i
postupcima protiv novinara. Vrlo često se, mada ne uvijek, takvi postupci pokreću za klevetu.
Sud je imao priliki da izjavi (presuda Bergens Tidende i ostali protiv Norveške od 2. maja 2000,
stavovi 49-50):
Sud nadalje podsjeća na suštinsku funkciju koju štampa vrši u demokratskom društvu. Mada
štampa ne smije prekoračivati određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih i
potrebom da se ne objavljuju povjerljive informacije, njena je dužnost, ipak, da pruža – na način
koji je u skladu sa njenim obavezama i odgovornošću – informacije i ideje i pitanjima od javnog
interesa (vidi presudu Jersild protiv Danske od 23. septembra 1994, Serija A br. 298, str. 23-24, stav
31, presudu De Haes i Gijsels protiv Belgije od 24. februara 1997, Izvještaji o presudama i odlukama
1997¬I, str. 233-34, stav 37, i presudu Bladet Tromsø i Stensaas citiranu u gornjem tekstu, stav
59). Uz to, Sud vodi računa o činjenici da novinarska sloboda obuhvata i moguće pribjegavanje
određenom stepenu pretjerivanja, čak i provokacije (vidi presudu Prager i Oberschlick protiv Austrije
od 26. aprila 1995, Serija A br. 313, str. 19, stav 38, i presudu Bladet Tromsø i Stensaas citiranu
u gornjem tekstu, stav 59). U slučajevima kao što je ovaj, stepen slobodne procjene koji država
uživa uokviren je interesom demokratskog društva da štampi omogući da igra svoju vitalnu ulogu
"stražara javnosti" time što pruža informacije od najvećeg značaja za javnost (ibid., stav 59).
Zadatak ovog Suda u vršenju svoje nadzorne funkcije nije da zauzme mjesto domaćih vlasti, već da
razmotri u smislu člana 10, u svjetlu datog predmeta u cjelini, odluke koje su te vlasti donijele na
osnovu svojih ovlaštenja da vrše takve procjene (ibid., stav 60).
[…]
[…] Sud nadalje primjećuje da član 10 Konvencije ne daje neograničenu slobodu izražavanja, čak i
u vezi sa izvještavanjem štampe o pitanjima od najvećeg interesa za javnost. U smislu stava 2 ovog
člana, uživanje ove slobode sa sobom nosi i "dužnosti i obaveze" koje se odnose i na štampu. Kako
je Sud naglasio u presudu Bladet Tromsø i Stensaas citiranoj u gornjem tekstu, stav 65, te "dužnosti
i obaveze" dobivaju na značaju kad postoji, kao u ovom slučaju" pitanje napada na ugled privatnih
lica i potkopavanja "prava drugih". Na osnovu "dužnosti i obaveza" koje se podrazumijevaju
u uživanju slobode izražavanja, zaštita koju član 10 daje novinarima u vezi sa izvještavanjem o
pitanjima od općeg interesa podliježu uslovu da oni djeluju dobronamjerno, da bi pružili tačne i
pouzdane informacije, u skladu sa novinarskom etikom (vidi presudu Goodwin protiv Ujedinjenog
Kraljevstva od 27. marta 1996, Izvještaji 1996-II, str. 500, stav 39, i Fressoz i Roire protiv Francuske
[GC], br. 29183/95, stav 54, ECHR 1999-I).
U ovom predmetu, Sud je smatrao da je osuda podnosioca za objavljivanje tragičnih iskustava
jednog pacijenta plastičnog hirurga koji je, nakon objavljivanja tog izvještaja, imao financijskih
problema i morao zatvoriti praksu, predstavljala kršenje člana 10 (stavovi 56-57 i 60):
Sud veliki značaj pridaje činjenici da su, u ovom slučaju, iskazi o iskustvima žena koje je tretirao
Dr. R. bile ne samo suštinski tačne, već i da su ih novine tačno prenijele. Tačno je da su, kako su
domaći sudovi naglasili, same žene koristile vrlo jake i izražajne opise, i da su takve riječi naglašene
u novinskim člancima. Međutim, upotrijebljeni izrazi odražavaju razumljivo poimanje samih žena
o tome kako im grudi izgledaju nakon neuspjele kozmetičko-hirurške intervencije, kako se i vidjelo
289