Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
sankcionira, ili čak spriječi, neprimjereno napadanje predmeta vjerskog poštovanja, pod uslovom
da su svaka "formalnost", "uslov", "ograničenje" ili "kazna" proporcionalni legitimnom cilju koji se
želi ostvariti (vidi presudu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. decembra 1976, Serija
A br. 24, str. 23, stav 49).
Sud je zaključio:
Sud ne može zanemariti da je katoličanstvo vjeroispovijest ogromne većine stanovnika Tirola. Pri
pljenidbi predmetnog filma, austrijske vlasti djelovale su u cilju osiguranja vjerskog mira u toj regiji i
sprječavanja da neki ljudi osjete da su njihova vjerska ubjeđenja izložena nepotrebnom i uvredljivom
napadu. Prvenstveno je na državnim vlastima, koje su u boljoj poziciji od međunarodnog sudje, da
ocijene potrebu za takvom mjerom u odnosu na situaciju koja postoji na lokalnom nivou u datom
trenutku. Obzirom na sve okolnosti ovog predmeta, Sud ne smatra da se može reći da su austrijske
vlasti prekoračile stepen svoje slobodne procjene u ovom smislu (ibid., str. 21, stav 56).
Video
U predmetu Wingrove protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. novembar 1996, Izvještaji o
presudama i odlukama 1996-V, str. 1957-1960, stavovi 58 i 63) podnosilac je režirao i napravio
video zapis pod nazivom Slike ekstaze. Britanska komisija za klasifikaciju filmova odbila je
ovom radu dati pravo na distribuciju, jer je smatran bogohulnim. U presudi je Sud naglasio
principe koji važe za stepen slobodne procjene država potpisnica u vezi sa predmetima
političkog govora i tzv. slučajevima "umjetničkog izraza" u vezi sa "moralom":
[…] stoji činjenica da još uvijek nema dovoljno zajedničkog osnova u pravnim i društvenim porecima
država članica Vijeća Evrope da se zaključi da sistem kojim država može uvesti ograničenja
na distribuciju nekog materijala na osnovu toga što je bogohulan, sam po sebi nije neophodan u
demokratskom društvu, a time i nekompatibilan sa Konvencijom (vidi, mutatis mutandis, presudu
Otto-Preminger-Institut citiranu u gornjem tekstu u stavu 46, str. 19, stav 49).
Mada je po članu 10, stav 2, malo prostora za ograničenja na politički govor ili debatu o pitanjima
od javnog interesa (vidi, mutatis mutandis, između ostalih izvora, i presudu Lingens protiv Austrije
od 8. jula 1986, Serija A br. 103, str. 26, stav 42; presudu Castells protiv Španije od 23. aprila 1992,
Serija A br. 236, str. 23, stav 43; i presudu Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda od 25. juna 1992,
Serija A br. 239, str. 27, stav 63), generalno je državama članicama ostavljen širok stepen slobodne
procjene pri reguliranju slobode izražavanja u vezi sa stvarima koje bi mogle vrijeđati intimna i
lična ubjeđenja unutar sfere morala, a naročito religije. Uz to, kao i u polju morala, čak i u većoj
mjeri, ne postoji jedinstveno evropsko poimanje obaveze "zaštite prava drugih" u vezi sa napadima
na njihova vjerska ubjeđenja. Ono što može jasno uvrijediti osobu određene vjere varirat će u velikoj
mjeri od trenutka do trenutka i od mjesta do mjesta, posebno u eri koju karatkerizira sve veći
spektar vjera i denominacija. Upravo na osnovu njihovog direktnog i kontinuiranog kontakta sa
vitalnim snagama svojih zemalja, državne vlasti su, u principu, u boljoj poziciji od međunarodnih
sudija da daju mišljenje o tačnom sadržaju ovakve obaveze u vezi sa pravima drugih, kao i o "neophodnosti"
nekog "ograničenja" koje za cilj ima da od takvih materijala zaštiti one čiji bi najdublji
osjećaji bili istinski povrijeđeni (vidi, mutatis mutandis, presudu Müller i ostali protiv Švicarske od
24. maja 1988, Serija A br. 133, str. 22, stav 35).
Ovo, naravno, ne isključuje konačni evropski nadzor. Takav nadzor je još i potrebniji, obzirom
na širinu i neograničenost pojma bogohuljenja i rizika od proizvoljnog ili pretjeranog miješanja
284