Izvodi iz sudske prakse
Share Embed Flag
Download ePaper

Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse Izvodi iz sudske prakse

coe.ba
18.01.2015 Views

Evropska Konvencija o ljudskim pravima emiterske aktivnosti i podnosiocima nije data nikakva posebna licenca, jer za takvu licencu nije bilo zakonskog osnova. Austrija je kazala da joj je namjera bila da osigura objektivnost i nepristrasnost vijesti, pluralizam itd., tako što će održavati postojeći javni monopol. Sud je smatrao (Informationsverein Lentia i ostali protiv Austrije, 24. novembar 1993, Serija A br. 276, str. 16-17, stavovi 38-39 i 42) da je odbijanje izdavanja licence nesumnjivo predstavljalo miješanje "u skladu sa zakonom", ali da nije bilo neophodno u demokratskom društvu. Sud je prvo primijetio: Ovaj Sud često naglašava temeljnu ulogu slobode izražavanja u demokratskom društvu, posebno kad ona kroz medije služi za davanje informacija i ideja od općeg interesa, koje javnost ima pravo da prima (vidi, npr., mutatis mutandis, Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. novembra 1991, Serija A br. 216, str. 29-30, stav 59). Takva se obaveza ne može uspješno ispunjavati, osim ako nije utemeljena u principu pluralizma, čiji je najjači garant država. Ovakva opservacija posebno je validna u vezi sa audiovizuelnim medijima, čiji se programi često emitiraju na velikom prostoru. Od svih sredstava kojima se osigurava da se ove vrijednosti poštuju, javni monopol je taj koji nameće najveća ograničenja na slobodu izražavanja, odnosno potpunu nemogućnost emitiranja na bilo kakav način osim kroz državne stanice i, u nekim slučajevima, preko lokalne kablovske stanice. Dalekosežni karakter takvih ograničenja znači da se oni mogu opravdati samo tamo gdje oni odgovaraju na hitnu potrebu. Nakon razmatranja argumentacije vlade, pomenute u gornjem tekstu, Sud je kazao: Sud nije uvjeren vladinim argumentima. Njihove tvrdnje pobijaju iskustva nekoliko evropskih država po veličini sličnih Austriji, u kojima istovremeno postojanje javnih i privatnih stanica, u skladu sa pravilima koja se razlikuju od zemlje do zemlje, i uz koje idu mjere sprječavanja razvijanja privatnih monopola, pokazuje da su izraženi strahovi neosnovani. Drugi primjeri odluka vezanih za televizuelne komunikacije mogu se naći u gore pomenutoj presudi Autronic, citiranoj na samom početku razmatranja člana 10, ili u presudi Tele 1 Privatfernseh GmbH protiv Austrije od 21. septembra 2000, Predstavka br. 32240/96. Kino Što se tiče kina, treba pomenuti predmet Otto-Preminger-Institut protiv Austrije (22. septembar 1994, Serija A br. 295-A, str. 19, stav 49). U tom predmetu su državne vlasti zaplijenile jedan film, jer je predstavljao provokaciju za katolike. Sud nije pronašao kršenje člana 10. Ono što je zanimljivo je da se tu postavljaju principi koji se mogu primijeniti kad neko umjetničko djelo predstavlja uvredu vjerskih ubjeđenja: Kako proizilazi iz same formulacije stava 2 člana 10, svako ko koristi prava i slobode date prvim stavom tog člana, time preuzima i "dužnosti i obaveze". Među njih se – u kontekstu vjerskih stavova i ubjeđenja – može legitimno uključiti i obaveza da se, što je moguće više, izbjegavaju izrazi koji će drugima biti nepotrebno uvredljivi, a time predstavljati i ugrožavanje njihovih prava, što ni na koji način ne doprinosi bilo kakvom obliku javne debate koja može unaprijediti ljudske odnose. Po tome, može se principijelno smatrati neophodnim da se u nekim demokratskim društvima 283

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava sankcionira, ili čak spriječi, neprimjereno napadanje predmeta vjerskog poštovanja, pod uslovom da su svaka "formalnost", "uslov", "ograničenje" ili "kazna" proporcionalni legitimnom cilju koji se želi ostvariti (vidi presudu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. decembra 1976, Serija A br. 24, str. 23, stav 49). Sud je zaključio: Sud ne može zanemariti da je katoličanstvo vjeroispovijest ogromne većine stanovnika Tirola. Pri pljenidbi predmetnog filma, austrijske vlasti djelovale su u cilju osiguranja vjerskog mira u toj regiji i sprječavanja da neki ljudi osjete da su njihova vjerska ubjeđenja izložena nepotrebnom i uvredljivom napadu. Prvenstveno je na državnim vlastima, koje su u boljoj poziciji od međunarodnog sudje, da ocijene potrebu za takvom mjerom u odnosu na situaciju koja postoji na lokalnom nivou u datom trenutku. Obzirom na sve okolnosti ovog predmeta, Sud ne smatra da se može reći da su austrijske vlasti prekoračile stepen svoje slobodne procjene u ovom smislu (ibid., str. 21, stav 56). Video U predmetu Wingrove protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. novembar 1996, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-V, str. 1957-1960, stavovi 58 i 63) podnosilac je režirao i napravio video zapis pod nazivom Slike ekstaze. Britanska komisija za klasifikaciju filmova odbila je ovom radu dati pravo na distribuciju, jer je smatran bogohulnim. U presudi je Sud naglasio principe koji važe za stepen slobodne procjene država potpisnica u vezi sa predmetima političkog govora i tzv. slučajevima "umjetničkog izraza" u vezi sa "moralom": […] stoji činjenica da još uvijek nema dovoljno zajedničkog osnova u pravnim i društvenim porecima država članica Vijeća Evrope da se zaključi da sistem kojim država može uvesti ograničenja na distribuciju nekog materijala na osnovu toga što je bogohulan, sam po sebi nije neophodan u demokratskom društvu, a time i nekompatibilan sa Konvencijom (vidi, mutatis mutandis, presudu Otto-Preminger-Institut citiranu u gornjem tekstu u stavu 46, str. 19, stav 49). Mada je po članu 10, stav 2, malo prostora za ograničenja na politički govor ili debatu o pitanjima od javnog interesa (vidi, mutatis mutandis, između ostalih izvora, i presudu Lingens protiv Austrije od 8. jula 1986, Serija A br. 103, str. 26, stav 42; presudu Castells protiv Španije od 23. aprila 1992, Serija A br. 236, str. 23, stav 43; i presudu Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda od 25. juna 1992, Serija A br. 239, str. 27, stav 63), generalno je državama članicama ostavljen širok stepen slobodne procjene pri reguliranju slobode izražavanja u vezi sa stvarima koje bi mogle vrijeđati intimna i lična ubjeđenja unutar sfere morala, a naročito religije. Uz to, kao i u polju morala, čak i u većoj mjeri, ne postoji jedinstveno evropsko poimanje obaveze "zaštite prava drugih" u vezi sa napadima na njihova vjerska ubjeđenja. Ono što može jasno uvrijediti osobu određene vjere varirat će u velikoj mjeri od trenutka do trenutka i od mjesta do mjesta, posebno u eri koju karatkerizira sve veći spektar vjera i denominacija. Upravo na osnovu njihovog direktnog i kontinuiranog kontakta sa vitalnim snagama svojih zemalja, državne vlasti su, u principu, u boljoj poziciji od međunarodnih sudija da daju mišljenje o tačnom sadržaju ovakve obaveze u vezi sa pravima drugih, kao i o "neophodnosti" nekog "ograničenja" koje za cilj ima da od takvih materijala zaštiti one čiji bi najdublji osjećaji bili istinski povrijeđeni (vidi, mutatis mutandis, presudu Müller i ostali protiv Švicarske od 24. maja 1988, Serija A br. 133, str. 22, stav 35). Ovo, naravno, ne isključuje konačni evropski nadzor. Takav nadzor je još i potrebniji, obzirom na širinu i neograničenost pojma bogohuljenja i rizika od proizvoljnog ili pretjeranog miješanja 284

Evropska Konvencija o ljudskim pravima<br />

emiterske aktivnosti i podnosiocima nije data nikakva posebna licenca, jer za takvu licencu<br />

nije bilo zakonskog osnova. Austrija je kazala da joj je namjera bila da osigura objektivnost<br />

i nepristrasnost vijesti, plural<strong>iz</strong>am itd., tako što će održavati postojeći javni monopol. Sud je<br />

smatrao (Informationsverein Lentia i ostali protiv Austrije, 24. novembar 1993, Serija A br.<br />

276, str. 16-17, stavovi 38-39 i 42) da je odbijanje <strong>iz</strong>davanja licence nesumnjivo predstavljalo<br />

miješanje "u skladu sa zakonom", ali da nije bilo neophodno u demokratskom društvu. Sud je<br />

prvo primijetio:<br />

Ovaj Sud često naglašava temeljnu ulogu slobode <strong>iz</strong>ražavanja u demokratskom društvu, posebno<br />

kad ona kroz medije služi za davanje informacija i ideja od općeg interesa, koje javnost ima pravo<br />

da prima (vidi, npr., mutatis mutandis, Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda<br />

od 26. novembra 1991, Serija A br. 216, str. 29-30, stav 59). Takva se obaveza ne može uspješno<br />

ispunjavati, osim ako nije utemeljena u principu plural<strong>iz</strong>ma, čiji je najjači garant država. Ovakva<br />

opservacija posebno je validna u vezi sa audiov<strong>iz</strong>uelnim medijima, čiji se programi često emitiraju<br />

na velikom prostoru.<br />

Od svih sredstava kojima se osigurava da se ove vrijednosti poštuju, javni monopol je taj koji<br />

nameće najveća ograničenja na slobodu <strong>iz</strong>ražavanja, odnosno potpunu nemogućnost emitiranja<br />

na bilo kakav način osim kroz državne stanice i, u nekim slučajevima, preko lokalne kablovske<br />

stanice. Dalekosežni karakter takvih ograničenja znači da se oni mogu opravdati samo tamo gdje<br />

oni odgovaraju na hitnu potrebu.<br />

Nakon razmatranja argumentacije vlade, pomenute u gornjem tekstu, Sud je kazao:<br />

Sud nije uvjeren vladinim argumentima. Njihove tvrdnje pobijaju iskustva nekoliko evropskih<br />

država po veličini sličnih Austriji, u kojima istovremeno postojanje javnih i privatnih stanica, u<br />

skladu sa pravilima koja se razlikuju od zemlje do zemlje, i uz koje idu mjere sprječavanja razvijanja<br />

privatnih monopola, pokazuje da su <strong>iz</strong>raženi strahovi neosnovani.<br />

Drugi primjeri odluka vezanih za telev<strong>iz</strong>uelne komunikacije mogu se naći u gore pomenutoj presudi<br />

Autronic, citiranoj na samom početku razmatranja člana 10, ili u presudi Tele 1 Privatfernseh<br />

GmbH protiv Austrije od 21. septembra 2000, Predstavka br. 32240/96.<br />

Kino<br />

Što se tiče kina, treba pomenuti predmet Otto-Preminger-Institut protiv Austrije (22. septembar<br />

1994, Serija A br. 295-A, str. 19, stav 49). U tom predmetu su državne vlasti zaplijenile jedan<br />

film, jer je predstavljao provokaciju za katolike. Sud nije pronašao kršenje člana 10. Ono što je<br />

zanimljivo je da se tu postavljaju principi koji se mogu primijeniti kad neko umjetničko djelo<br />

predstavlja uvredu vjerskih ubjeđenja:<br />

Kako pro<strong>iz</strong>ilazi <strong>iz</strong> same formulacije stava 2 člana 10, svako ko koristi prava i slobode date prvim<br />

stavom tog člana, time preuzima i "dužnosti i obaveze". Među njih se – u kontekstu vjerskih stavova<br />

i ubjeđenja – može legitimno uključiti i obaveza da se, što je moguće više, <strong>iz</strong>bjegavaju <strong>iz</strong>razi koji će<br />

drugima biti nepotrebno uvredljivi, a time predstavljati i ugrožavanje njihovih prava, što ni na koji<br />

način ne doprinosi bilo kakvom obliku javne debate koja može unaprijediti ljudske odnose.<br />

Po tome, može se principijelno smatrati neophodnim da se u nekim demokratskim društvima<br />

283

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!