Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
objašnjenje. U vezi s tim, Sud ukazuje na to da, u ovom području, politički diskurs često prelazi u
sferu ličnog; što je opasnost politike i slobodne debate o idejama, koje su garancija demokratskog
društva. Shodno tome, podnosilac je iznio mišljenje uobličeno političkim stavovima gospodina
Silva Resende, koji i sam redovno u štampi iznosi kometare. Tamo gdje nema činjeničnog osnova,
takvo bi mišljenje svakako djelovalo pretjerano, ali u svjetlu ustanovljenih činjenica, ovdje to nije
slučaj. Na kraju treba naglasiti da novinarska sloboda pokriva i mogućnost pribjegavanja određenoj
dozi pretjerivanja, ili čak provokacija (vidi presudu Prager i Oberschlick protiv Austrije od 26.
aprial 1995, Serija A br. 313, str. 19, stav 38).
[…]
Nadalje, uz dodavanje predmetnom uredničkom tekstu i brojnih odlomaka novijih tekstova gospodina
Silva Resende, podnosilac, koji je u to vrijeme bio direktor dnevnih novina Público, djelovao je
u skladu sa pravilima novinarske struke. Prema tome, uz svoju reakciju na date tekstove, čitaocima
je omogućio da formiraju sopstveno mišljenje, time što će predmetni urednički tekst uporediti sa
izjavama osobe koja se u njemu pominje. Sud ovoj činjenici pridaje veliki značaj.
Suprotno tvrdnjama Vlade, ono što je bitno nije činjenica da je podnosiocu izrečena minimalna
kazna, već da je uopće osuđen (vidi u gornjem tekstu pomenutu presudu Jersild, str. 25, stav 35).
Prema tome, osuda ovog novinara nije bila proporcionalna ostvarenju legitimnog cilja, uzimajući u
obzir interes demokratskog društva da se osigura i održi sloboda štampe.
(vidi i presudu Tammer protiv Estonije od 6. februara 2001, presudu Feldek protiv Slovačke
od 12. jula 2001, Predstavka br. 29032/95, stavovi 77-90, i vidi u daljem tekstu: postupci protiv
novinara.)
Presuda Janowski protiv Poljske (21. januar 1999, Izvještaji 1999-I, stavovi 33-35) bavila se
uvredama upućenim općinskoj gardi, u vezi s kojima je podnosilac prvo osuđen na zatvorsku i
novčanu kaznu, a kasnije po žalbi na novčanu. Sud je primijetio i zaključio:
Sud […] potvrđuje zaključak Komisije da su državni službenici pri vršenju dužnosti, isto kao i
političari, podložni široj granici prihvatljive kritike (vidi stav 28 u gornjem tekstu). Takve granice,
svakako, u nekim okolnostima mogu biti šire u pogledu državnih službenika koji vriše određena
ovlaštenja, nego u vezi sa sa privatnim licima. Međutim, ne može se reći da državni službenici sebe
svjesno izlažu otvorenoj analizi svake riječi i djela u istoj mjeri u kojoj to čine političari, i stoga bi
ih trebalo tako tretirati kad se radi o kritici njihovoh aktivnosti (vidi presudu Oberschlick protiv
Austrije (br. 2) od 1 . jula 1997, Izvještaji 1997-IV, str. 1275, stav 29).
Nadalje, državi službenici, da bi svoje zadatke uspješno obavljali, moraju uživati povjerenje javnosti
u uslovima u kojima nema nepotrebnih uznemiravanja, te se može pokazati neophodnim štititi
ih od agresivnih i uvredljivih verbalnih napada kad su na dužnosti. U ovom predmetu, zahtjev za
takvom zaštitom nije se morao vagivati u odnosu na interese slobode štampe ili otvorene debate o
pitanjima od javnog interesa, pošto podnosilac svoje izjave nije dao u takvom kontekstu (vidi stav
32 u gornjem tekstu; i ranije pomenutu presudu Lingens, str. 26, stav 42, in fine).
Po mišljenju Suda, razlozi dati za osudu podnosioca bili su relevantni u smislu legitimnog cilja koji
se želio ostvariti. Tačno je da je podnosilac koristio uvredljive riječi iz razloga istinske zabrinutosti
za dobrobit sugrađana u toku žestoke diskusije. Takve riječi bile su usmjerene protiv pripadnika
snaga zakona, koji su bili obučeni kako na njih da odgovore. Međutim, on je vrijeđao gardu na
javnom mjestu, dok su bili na dužnosti, pred grupom posmatrača. Aktivnosti garde, mada nisu
279