Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
Sloboda mišljenja kao sastavni dio slobode izražavanja
U predmetu Lingens protiv Austrije, podnosilac je bio osuđen zbog korištenja određenih izraza
("najprizemniji oportunizam", "nemoralno" i "nečasno") u vezi sa saveznim kancelarom u dva
novinska članka. Sud je kazao (presuda od 8. jula 1986, Serija A br. 103, stavovi 46-47):
Po mišljenju Suda, mora se napraviti jasna distinkcija između činjenica i vrijednosnog suda. Postojanje
činjenica može se pokazati, a istinitost vrijednosnog suda nije predmet dokazivanja. Sud u
vezi s tim primjećuje da je činjenica na kojoj je gospodin Lingens zasnovao svoj vrijednosni sud
neosporna, kao i to da je djelovao dobronamjerno (vidi stav 21 u gornjem tekstu).
Po stavu 3 člana 111 Krivičnog zakona, tumačenog u vezi sa stavom 2, u ovakvom slučaju novinari
ne mogu izbjeći osudu za pitanja navedena u stavu 1, osim ako ne mogu dokazati istinitost svojih
izjava (vidi stav 20 u gornjem tekstu).
Što se tiče vrijednosnih sudova, ovakav je zahtjev nemoguće ispuniti, i time se ugrožava sama sloboda
mišljenja, koja je temeljni dio prava koje štiti član 10 (čl. 10) Konvencije.
Iz različitih aspekata ovog razmatranja se može zaključiti da miješanje u ostvarivanje prava na slobodu
izražavanja gospodina Lingensa nije bilo "neophodno u demokratskom društvu […] za zaštitu
ugleda […] drugih"; bilo je neproporcionalno legitimnom cilju koji se želio ostvariti. Shodno tome,
radi se o kršenju člana 10 (čl. 10) Konvencije.
Sloboda izražavanja kao sloboda da se primaju informacije
U predmetu Leander protiv Švedske (presuda od 26. marta 1987, Serija A br. 116, str. 29, stavovi
74-75) Sud je ukazao na to šta je sve obuhvaćeno slobodom primanja informacija, prihvatajući
to kao pravo da se prime informacije koje onaj ko ih ima želi prenijeti. To nije pravo pristupa
informacijama koje onaj koji ih ima želi zadržati za sebe. Prema riječima same presude:
Sud primjećuje da pravo primanja informacija u suštini zabranjuje vladi da ograničava osbe u primanju
informacija koje im druge žele ili mogu prenijeti. Član 10 pojedincu, u okolnostima kakve
su postojale u ovom predmetu, ne daje pravo pristupa registru koji sadrži informacije o njegovom
ličnom položaju, niti predstavlja obavez vlade da pojedincu daje takve informacije.
Stoga nije došlo dso miješanja u pravo gospodina Leandera da primi informacije, onako kako ga
štiti član 10.
Međutim, ovo ne znači da je svaki podnosilac pritužbe bez resursa. U predmetu Gaskin protiv
Ujedinjenog Kraljevstva (7. juli 1989, Serija A br. 160, str. 20, stav 49) Sud je smatrao da, iako
odbijanje davanja pristupa ličnim informacijama nije predstavljalo kršenje člana 10, ipak može
predstavljati kršenje člana 8. U ovom slučaju je podnosilac tražio pristup dosjeu u Gradskom
vijeću, u vezi sa njegovim ranijim statusom maloljetnika na staranju službe socijalne zaštite, s
namjerom da pokrene postupak protiv lokalnih organa. Bez iznošenja bilo kakvog mišljenja
o tome da li generalno pravo pristupa ličnim podacima i informacijama može da se izvede iz
člana 8, Sud je eksplicitno kazao da je u ovom slučaju podnosiočevo pravo na pristup dosjeu
išlo zajedno sa primjenom člana 8, stav 1, Konvencije (ibid., str. 15, stav 37).
274