Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Član 10 Evropske konvencije – Sloboda izražavanja
Član 10 kaže:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu
mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja
javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju
dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornostsi,
može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama
predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu, u
interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti,
sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih,
sprječavanja širenja povjerljivih informacija, ili u interesu očuvanja autoriteta i
nepristrasnosti sudstva.
1. Temeljna priroda slobode izražavanja
U predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je naglasio temeljnu prirodu
slobode otjelotvorene u članu 10 (7. decembar 1976, Serija A br. 24, str. 23, stav 49). Sud je
kazao:
Sloboda izražavanja predstavlja jedan od osnovnih temelja [demokratskog društva], jedan od osnovnih
uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Uz uslove iz stava 2 člana 10, primjenjiv
je ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili
izazvanim neznanjem, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili neki segment
stanovništva. To su zahtjevi pluralizma, tolerantnosti i širokoumlja, bez kojih nema ni "demokratskog
društva".
Upravo iz tog razloga je Sud u predmetu Autronic AG protiv Švicarske (22. maj 1990, Serija A
br. 178, str. 23, stav 47) naglasio da:
Član 10 […] primjenjuje se na "sve", bilo da se radi o fizičkim ili pravnim licima. Uz to, Sud je već
u tri navrata smatrao da se primjenjuje i na komercijalna preduzeća (vidi presudu Sunday Times
od 26. aprila 1979, Serija A br. 30, presudu Markt Intern Verlag GmbH i Klaus Beermann od 20.
novembra 1989, Serija A br. 165, i presudu Groppera Radio AG i ostali od 28. marta 1990, Serija A
br. 173). […] Ustvari, taj član u zadnjoj rečenici prvog stava jasno pominje da se [član 10] odnosi
na određena preduzeća.
2. Sadržaj slobode izražavanja
Druga rečenica člana 10, stav 1, daje određene naznake sadržaja slobode izražavanja. Pokriva
i ono što se naziva "slobodom izražavanja", a i "primanjem i davanjem informacija i ideja".
Odluke Suda i Komisije omogućavaju da se identificiraju različiti elementi te definicije.
273