You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Evropska Konvencija o ljudskim pravima<br />
Sud kaže […] da u demokratskom društvu, u kojem postoj nekoliko religija u jednom te istom<br />
stanovništvu, može biti neophodno postaviti ograničenja da bi se <strong>iz</strong>mirili interesi različitih<br />
grupa, i da bi se osiguralo da se poštuju uvjerenja svih (vidi ranije citiranu presudu Kokkinakis,<br />
str. 18, stav 33).<br />
Međutim, u zivršenju svojih ovlasti u ovoj sferi i u odnosima sa različitim religijama, denominacijama<br />
i uvjerenjima, država je dužna da bude neutralna i nepristrasna (vidi ranije citiranu presudu<br />
Hasan i Chaush, stav 78). Ono što je ovdje u pitanju je očuvanje plural<strong>iz</strong>ma, kao i ispravno funkcioniranje<br />
demokratije, jednog od principa čija je karakteristika da otvara mogućnost da se problemi<br />
zemlje rješavaju dijalogom, bez pribjegavanja nasilju, čak i kad su posebno zahtjevni (vidi presudu<br />
Ujedinjena komunistička partija Turske i ostali protiv Turske od 30. januara 1998, Izvještaji<br />
1998-I, str. 27, stav 57). Shodno tome, uloga vlasti u takvim okolnostima nije da uklanja uzrok napetosti<br />
tako što će ukloniti plural<strong>iz</strong>am, već da osigura da suprotstavljene grupe jedna prema drugoj<br />
budu tolerantne (vidi Serif protiv Grčke, No. 38178/97, stav 53, ECHR 1999).<br />
Sud nadalje primjećuje da princip prava na slobodu vjeroispovijesti u smislu Konvencije, u principu,<br />
isključuje mogućnost da država ispituje legitimnost vjerskih ubjeđenja ili načina na koje se ta<br />
ubjeđenja ispoljavaju. Državne mjere koje prednost daju određenim liderima ili određenim organima<br />
podijeljene vjerske zajednice idu ka tome da od zajednice traže da se, protiv svoje volje, svrsta<br />
pod jedno liderstvo, što bi također predstavljalo ugrožavanje vjerske slobode. U demokratskim<br />
društvima, država nema potrebe da poduzima mjere kojima bi osigurala da vjerske zajednice budu<br />
ili dođu pod jedinstveno vođstvo (vidi gore citirani predmet Serif protiv Grčke, stav 52). Slično<br />
tome, tamo gdje uživanje prava na slobodu vjeroispovijesti, ili neki njegov aspekt, po domaćem<br />
zakonu podliježu sistemu prethodne saglasnosti, učešče u proceduri za davanje saglasnosti pr<strong>iz</strong>nate<br />
vjerske vlasti ne može se <strong>iz</strong>miriti sa zahtjevima stava 2 člana 9 (vidi, mutatis mutandis, Pentidis i<br />
ostali protiv Grčke, br. 23238/94, <strong>iz</strong>vještaj Komisije od 27. februara 1996, stav 46).<br />
Nadalje, pošto vjerske zajednice tradicionalno djeluju u formi organ<strong>iz</strong>irane strukture, član 9<br />
mora se tumačiti u svjetlu člana 11 Konvencije, koji udruženi oblik djelovanja štiti od neopravdanog<br />
miješanja države. Gledano <strong>iz</strong> te perspektive, pravo vjernika na slobodu vjeroispovijesti, koje<br />
uključuje i pravo da se vjera <strong>iz</strong>ražava u zajednici sa drugima, podrazumijeva i očekivanje da će<br />
vjernicima biti dozvoljeno da se slobodno udružuju, bez pro<strong>iz</strong>voljne intervencije države. Ustvari,<br />
autonomno postojanje vjerskih zajednica ne<strong>iz</strong>bježno je za plural<strong>iz</strong>am u demokratskom društvu, a<br />
time je to i pitanje koje je u samoj srži zaštite koju daje član 9 (vidi Hasan i Caush u gornjem tekstu,<br />
stav 62).<br />
Uz to, jedno od sredstava uživanja prava na iskazivanje vjeroispovijesti, posebno kad se radi o vjerskoj<br />
zajednici u svojoj kolektivnoj dimenziji, upravo je mogućnost osiguranja <strong>sudske</strong> zaštite te zajednice,<br />
njenih pripadnika i imovine, tako da se član 9 mora posmatrati ne samo u svjetlu člana 11,<br />
već i u svjetlu člana 6 (vidi, mutatis mutandis, presudu Sidiropoulos i ostali protiv Grčke od 10.<br />
jula 1998, Izvještaji 1998-IV, str. 1614, stav 40, i presudu Canea Catholic Church protiv Grčke od<br />
16. decembra 1997, Izvještaji 1997-VIII, str. 2857, stavovi 33 i 40-41 i <strong>iz</strong>vještaj Komisije, str. 2867,<br />
stavovi 48-49).<br />
Prema jasno ustanovljenoj sudskoj praksi, Sud državi potpisnici Konvencije ostavlja određeni stepen<br />
slobodne procjene u odlučivanju da li i u kojoj mjeri je miješanje neophodno, ali to ide ruku<br />
pod ruku sa evropskim nadzorom i relevantnih zakona i odluka kojima se oni primjenjuju. Zadatak<br />
suda je da utvrdi da li su mjere poduzete na nivou države u principu opravdane i proporcionalne.<br />
Da bi odredio opseg slobodne procjene u ovom slučaju, Sud mora uzeti u obzir ono što je u pitanju,<br />
odnosno potrebu da se održi istinski vjerski plural<strong>iz</strong>am, koji je inherentan u samom konceptu demokratskog<br />
društva (vidi ranije citiranu presudu Kokkinakis protiv Grčke, str. 17, stav 31). Slično<br />
tome, odgovarajuća težina mora se dati toj potrebi i kad se određuje, kako to traži stav 2 člana 9,<br />
da li miješanje odgovara na "hitnu društvenu potrebu" i da li je "proporcionalno legitimnom cilju<br />
271
Change language