Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Pravo na slobodu vjeroispovijesti garantirano Konvencijom isključuje bilo kakvo diskreciono pravo
države da odredi da li su vjerska ubjeđenja ili sredstva kojima se ona izražavaju legitimna.
Sud u ovoj presudi smatra da osuda podnosilaca nije bila "neophodna u demokratskom društvu".
Smatra da se krivično gonjenje i odluka po žalbi Krivičnog suda u Heraklionu, u presudi od 15.
februara 1990, oslanjaju isključivo na nepostojanje saglasnosti biskupa, kao i na nepostojanje saglasnosti
Ministarstva za obrazovanje i vjerska pitanja.
(vidi i presudu Cha’are Shalom Ve Tsedek protiv Francuske od 27. juna 2000, Predstavka
br. 27417/95, stavovi 64, 73-74 i 80-85, u vezi sa ovlaštenjem za ustanovu u kojoj će se
vršiti obredno klanje koje traži judaizam.)
Član 9, stav 2 – Odredba o derogaciji
Član 9, stav 2, formuliran je ovako:
2. Sloboda manifestiranja svoje vjere ili uvjerenja će podlijegati samo onim
ograničenjima koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom
društvu, u interesu javne sigurnaosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala,
ili zaštite prava i sloboda drugih.
1. Ograničenja u primjeni odredbe o derogaciji
U ranije pomenutom predmetu Kokkinakis protiv Grčke, Sud je primijetio (stav 33):
Temeljna priroda prava garantiranih članom 9, stav 1 (čl. 9-1), odražavaju se i u formulaciji stava
koji na njih postavlja ograničenja. Za razliku od drugog stava članova 8, 10 i 11 (čl. 8-2, čl. 10-2, čl.
11-2), koji obuhvataju sva prava pomenuta u prvom stavu tih članova (čl. 8-1, čl. 10-1, čl. 11-1), prvi
stav člana 9 (čl. 9-1) govori samo o "slobodi manifestiranja vjeroispovijesti ili uvjerenja". Pritom
prihvata da u demokratskim društvima u kojima funkcionira nekoliko vjeroispovijesti u jednom
te istom stanovništvu, može se pokazati neophodnim da se određena ograničenja postave na ovu
slobodu, da bi se izmirili interesi različitih grupa i da se osigura da se poštuju vjerovanja svih.
U tom slučaju, Sud je odlučio da je osuda gospodina Kokkinakisa za "prozelitizam"
(član 4 grčkog zakona) predstavlja kršenje člana 9 u smislu toga da država nije dala
stvarne razloge na kojima se temelji njegova osuđujuća presuda (stav 49):
Sud primjećuje da […] grčki sudovi u svojoj argumentaciji ustanovljavaju odgovornost podnosioca
samo na osnovu ponavljanja formulacije Odjeljka 4 i ne navode dovoljno precizno na koji je način
podnosilac pokušao uvjeriti svoje susjede neprimjerenim sredstvima. Nijedna od činjenica ne ukazuje
na ovakav zaključak.
Uz to, nije se pokazalo da je u okolnostima ovog slučaja osuda podnosioca bila opravdana hitnom
društvenom potrebom. Ne može se reći, shodno tome, da je osporena mjera bila proporcionalna
legitimnom cilju, a shodno tome, ni "neophodna u demokratskom društvu […] za zaštitu prava i
sloboda drugih ".
269