Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
agnostike, skeptike i nezainteresirane. Od toga ovisi pluralizam, neodvojivi dio demokratskog
druištva, koji se vijekovima brižljivo čuva. (vidi presudu Kokkinakis protiv Grčke od 25. maja1993,
Serija A br. 260-A, str. 17, stav 31). Ta sloboda podrazumijeva, između ostalog, i slobodu da se
imaju ili nemaju vjerska ubjeđenja, odnosno da se vjeroispovijest upražnjava ili ne.
U ovom slučaju, gdje se od gospodina Buscarinija i gospodina Della Balde tražilo da podnesu zakletvu
nad Evanđeljem jeste bilo ograničenje u smislu drugog stava člana 9, jer se od njih tražilo da
se zakunu na odanost određenoj vjeroispovijesti, uz prijetnju da će u suprotonom izgubiti mjesto
u parlamentu. Takvo miješanje bilo bi suprotno članu 9, osim ako je "propisano zakonom", teži ka
jednom ili više legitimnih ciljeva datih u stavu 2 i ako je "neophodno u demokratskom društvu".
Međutim, ne može se svako ponašanje klasificirati kao "manifestacija"
vjeroispovijesti.
U presudi Kalaç protiv Turske (1. juli 1997, Izvještaji 1997-IV, stavovi 27-31), turski
vojni sudija je penzionisan. Odluka o penziji je, konkretno, bila zasnovana na
činjenici da su njegovi postupci i ponašanje "pokazivali da je prihvatio protivzakonite
integracionističke stavove". Odgovorna turska vlada tvrdila je da je podnosilac pružao
pravnu pomoć i učestvovao na obukama integraconističkih organizacija, i u nekoliko
navrata bio uključen u imenovanje pripadnika vojske u ovu sektu. Na osnovu takve
dokumentacije, komisija od pet pripadnika vojnih snaga viših činova, zaključila je da
je primanjem i primjenom upustava od rukovodstva te organizacije, pukovnik Kalaç
djelovao suprotno vojnoj disciplini i morao, shodno tome, biti penzionisan. Sud je
kazao:
Sud naglašava da, mada sloboda vjeroispovijesti jeste prvenstveno pitanje savjesti pojedinca, implicira,
između ostalog, i slobodu da se ona manifestira ne samo u zajednici s drugima, u javnosti i u
krugu onih sa kojima tu vjeru dijeli, već i nasamo i privatno (vidi presudu Kokkinakis protiv Grčke
od 25. maja 1993, Serija A br. 260-A, str. 17, stav 31). Član 9 (čl. 9) navodi određeni broj oblika
koje može imati manifestiranje vjeroispovijesti, odnosno obred, propovijedanje, vršenje vjerskih
dužnosti i ritual. Ipak član 9 (čl. 9) ne štiti svaki čin motiviran ili inspiriran vjerom ili uvjerenjem.
Uz to, u uživanju slobode izražavanja vjeroispovijesti, pojedinac mora uzeti u obzir svoju ličnu
situaciju.
U odabiru vojne karijere, gospodin Kalaç je svojom voljom prihvatio sistem vojne discipline koji, po
svojoj prirodi, nameće nekim slobodama i pravima pripadnika vojnih snaga određena ogrnaičenja
koja se ne mogu nametnuti civilima (vidi presudu Engel i ostali protiv Holandije od 8. juna 1976,
Serija A br. 22, str. 24, stav 57). Države mogu za svoje vojske usvojiti disciplinske propise kojima se
zabranjuje ova ili ona vrsta ponašanja, a posebno stavova koji su suprotni ustanovljenom sistemu
koji odražava potrebe vojne službe.
Ne osporava se da je podnosilac, unutar ograničenja koje nameće vojni život, bio u stanju ispunjavati
obaveze koje predstavljaju normalne oblike kroz koje muslimani prakticiraju svoju vjeru.
Naprimjer, bilo mu je dozvoljeno da obavlja molitve pet puta dnevno i da obavlja druge vjerske
dužnosti, kao što su ramazanski post i odlazak na molitvu u džamiji petkom.
Nalog Vrhovnog vojnog suda, uz to, nije bio zasnovan na vjerskim mišljenjima i ubjeđenjima
pukovnika Kalaça, niti na načinu na koji je on obavljao svoje vjerske dužnosti, već na njegovom
265