Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
ne postoji ništa u spisu što bi opovrglo njegovu tvrdnju da je odbio obući uniformu samo zato što
je smatrao da ga u tome sprječava njegova vjera. U suštini, podnosiočeva argumentacija svodi se
na to da on tvrdi da je izložen diskriminaciji u uživanju slobode vjeroispovijesti, koju garantira
član 9 Konvencije, u smislu da je tretiran kao bilo koja druga osoba krivčno kažnjena za teški
zločin, mada njegova ubjeđenja proizilaze uravo iz uživanja te slobode. Gledajući iz te perspektive,
Sud prihvata da "set činjenica" na koje se podnosilac žali – da je tretiran kao osoba osuđena za
krivično djelo u vezi sa imenovanjem za registriranog računovođu, uprkos činjenici da je djelo za
koje je osuđen nastalo na osnovu njegovih vjerskih ubjeđenja – "ulazi u opseg odredbe Konvencije";
odnosno člana 9.
[…]
Sud za sada smatra da je pravo iz člana 14, da se ne bude izložen diskriminaciji u uživanju prava
garantiranih Konvencijom, prekršeno kad država različito tretira nekoga u analognoj situaciji, a
da za to ne da objektivno i razumno opravdanje (vidi gore citiranu presudu Inze, str. 18, stav 41).
Međutim, Sud smatra da ovo nije jedina karakteristika zabrane diskriminacije po članu 14. Pravo
da se ne bude izložen diskriminaciji u uživanju prava garantiranih Konvencijom prekršeno je i kad
država, bez razumnog i objektivnog opravdanja, ne tretira različito osobe koje su u bitno različitim
situacijama.
Iz toga slijedi da je član 14 Konvencije bitan za podnosiočevu pritužbu i da se primjenjuje na okolnosti
ovog predmetna, zajedno sa članom 9 Konvencije.
Sljedeće pitanje koje će se razmatrati je da li je ispoštovan član 14 Konvencije. Prema sudskoj praksi,
Sud će morati razmatrati da li je to što podnosilac nije tretiran različito od osoba osuđenih za teška
krivična djela bilo u svrhu legitimnog cilja. Ako jeste, Sud će morati razmatrati da li je postojao razuman
odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio ostvariti (vidi
gore citiranu presudu Inze, ibid.).
Sud […] primjećuje da podnosilac jeste služio zatvorsku kaznu zbog svog odbijanja da obuče vojnu
uniformu. U takvim okolnostima, Sud smatra da je nametanje dodatne sankcije neproporcionalno.
Iz toga proizilazi da odbijanje da se podnosilac registrira kao računovođa nije bilo u svrhu
ostvarivanja legitimnog cilja. Rezultat je da Sud zaključuje da nije postojalo objektivno i razumno
opravdanje da se podnosilac ne tretira drugačije od drugih lica osuđenih za krivična djela.
[…] Sud nikad ne isključuje da se može desiti da je neki zakon u direktnom sukobu sa Konvencijom
(vidi, inter alia, Chassagnou i ostali protiv Francuske [GC], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95,
ECHR 1999-III). U ovom predmetu, Sud smatra da je država ta koja je usvojila predmetni zakon
koji krši podnosiočevo pravo da ne bude izložen diskriminaciji u uživanju prava iz člana 9 Konvencije.
Država je to učinila tako što nije uvela odgovarajuće izuzetke od pravila kojim se osobama
osuđenim za krivična djela onemogućava pristup struci registriranog računovođe.
Stoga Sud zaključuje da je došlo do kršenja člana 14 u vezi sa članom 9.
U predmetu Arrowsmith protiv Ujedinjenog Kraljevstva, podnosilac je krivično
gonjen zbog distribuiranja "pacifističkih" pamfleta pripadnicima oružanih snaga, čiji
je sadržaj bio u vezi sa aktivnostima britanske vojske u Sjevernoj Irskoj. Komisija je
predmet proglasila neprihvatljivim na osnovu toga što date aktivnosti nisu predstavljale
"manifestiranje" uvjerenja u pravom smislu. Komisija je primijetila (Predstavka br.
7805/77, Odluke i izvještaji 19, str. 19 et seq., stavovi 71-72):
263