Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Član 9 Evropske konvencije – Sloboda misli, savjesti i
vjeroispovijesti
Član 9, stav 1
Član 9, stav 1, kaže:
1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti: ovo pravo
uključuje slobodu da promijeni vjeroispovijest ili uvjerenje i slobodu da, sam
ili zajedno sa drugima, javno ili privatno, manifestira svoju vjeroispovijest ili
uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti.
O ovoj temi je dugo vremena bilo više odluka Komisije, nego Suda.
Prvi dio prvog stava člana 9 generalno štiti slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti.
Drugi dio istog stava preciznije štiti slobodu da se promijeni vjeroispovijest ili uvjerenje.
Drugi dio garantira i slobodu iskazivanja "vjeroispovijesti" ili "vjerovanja", od kojih
svaki pojam ima različit opseg; i daju se posebne informacije o različitim načinima
manifestiranja "vjeroispovijesti" u smislu "obreda " […].
Nadalje, podnosioci se logično pozivaju na član 9 u vezi sa članom 2 Protokola 1, koji
kaže da "niko neće biti lišen prava na obrazovanje. U vršenju svih funkcija u oblasti
obrazovanja i nastave, država poštuje pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje
i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima"
(naprimjer, presuda Efstratiou protiv Grčke od 18. decembra 1996, Izvještaji 1996-
VI).
1. Značaj i sadržaj slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti
Ovdje je, u principu, primjereno citirati presudu Kokkinakis protiv Grčke (25. maj
1993, Serija A br. 260-A, str.17, stav 31), prema kojoj:
Kako stoji u članu 9 (čl. 9), sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti jedan je od temelja "demokratskog
društva" unutar značenja Konvencije. U svojoj vjerskoj dimenziji, to je jedan od vitalnih elemenata
koji čine identitet vjernika i njihovog koncepta života, ali je bitan i za ateiste, agnostike,
skeptike i nezainteresirane. Od toga zavisi pluralizam, neodvojivi dio demokratskog društva, koji
se vijekovima brižljivo čuva.
Mada je vjerska sloboda prvenstveno stvar savjesti pojedinca, implicira, između ostalog, pravo da
se "manifestira vjeroispovijest". Postojanje vjerskih ubjeđenja direktno se povezuje sa izjavama potkrijepljenim
riječju i djelom.
Prema članu 9 (čl. 9), sloboda iskazivanja vjeroispovijesti moguća je ne samo u zajednici sa drugima,
"u javnosti" i u krugu onih koji dijele ista vjerovanja, već se može vršiti i "nasamo" i "privatno".
261