Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
osoba čija prepiska može da se cenzurira, i nadležnog suda, a ništa ne kaže o dužini takve mjere i
razlozima za njenu primjenu. Ovakve praznine u Odjeljku 18 ovog zakona su prevagnule u korist
odbijanja argumenta vlade.
Ukratko, talijanski zakon ne ukazuje sa razumnom jasnoćom koji su opseg i način izvršenja
određenog diskrecionog prava dodijeljenog javnim vlastima, tako da gospodin Diana nije uživao
ni minimalni stepen zaštite na koji građani imaju pravo na osnovu vladavine zakona u demokratskom
društvu (vidi ranije citiranu presudu Kruslin, str. 24-25, stav 36). Stoga se radi o kršenju člana
8 (čl. 8).
U istom smislu vidi presudu Petra protiv Rumunije (23. septembar 1998, Predstavka br. 27273/
95, Izvještaji 1998-VII, stav 37), gdje je Sud smatrao da zakon domaćim vlastima ostavlja previše
širine, posebno ograničeno na vrlo generalni iskaz o tome da osobe osuđene na izdržavanje
kazne imaju pravo da primaju i šalju prepisku, i da su zatvorske vlasti ovlaštene da zadrže
bilo koje pismo, novine, knjigu ili časopis koji nisu primjereni za rehabilitiaciju osuđenika,
tako da je kontrola prepiske djelovala automatksi, neovisno o bilo kakvoj odluci pravosudnih
organa, niti podložna bilo kakvom lijeku (idem presuda Di Giovine protiv Italije od 26. jula
2001, Predstavka br. 39920/98, stavovi 25-27; i presuda Nidbala protiv Poljske od 4. jula 2000,
Predstavka br. 27915/95, stavovi 78-81).
Generalno, drugi uslov ne stvara ikakav problem. Sud je sasvim spreman potvrditi da cilj koji
se želi postići kontrolom prepiske, kao što je želja da se zaštiti "nacionalna sigurnost" i/ili da
se "spriječe neredi" ili "spriječi izvršenje krivičnog djela", jesu legitimni ciljevi u smislu člana
8, stav 2.
Treći uslov: da li je kontrola prepiske ipak neophodna U presudi Campbell protiv Ujedinjenog
Kraljevstva od 25. marta 1992. (Serija A br. 233, str. 18-19, stavovi 44-48), Sud je razmatrao
pitanje potrebe da se prati prepiska s advokatom:
[…] pojam neophodnosti implicira da miješanje odgovara na neku hitnu društvenu potrebu, a
posebno da je proprocionalno cilju koji se želi ostvariti. U određivanju da li je miješanje "neophodno
u demokratskom društvu" mora se uzeti u obzir i stepen slobodne procjene koji država uživa
(vidi, među ostalim izvorima, presudu Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 2) od 26.
novembra 1991, Serija A br. 217, str. 28-29, stav 50).
Potvrđeno je i da određena mjera kontrole nad prepiskom zatvorenika jeste potrebna i sama po sebi
nije nekompatibilna sa Konvencijom, uzimajući u obzir obične i razumne zahtjeve zatvora (vidi
presudu Silver i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. marta 1983, Serija A br. 61, str. 38,
stav 98). Pri ocjenjivanju dopustivog opsega takve kontrole generalno, činjenica da je mogućnost
da se piše i da se primaju pisma zatvorenicima nekad jedina veza sa vanjskim svijetom, ne smije se
previdjeti.
Jasno je da je u općem interesu da svaka osoba koja se želi konsultirati sa advokatom ima mogućnost
da to radi pod uslovima koji omogućavaju potpunu i nesmetanu diskusiju. Upravo iz tog razloga je
odnos advokat-klijent, u principu, privilegiran. Ustvari, u svojoj presudi S. protiv Švicarske od 28.
novembra 1991, Sud je naglasio značaj prava zatvorenika da komunicira sa svojim advokatom, a
da ga pri tome ne čuju zatvorske vlasti. U kontekstu člana 6 (čl. 6) se smatralo da ako advokat nije
u mogućnosti da razgovara sa svojim klijentom bez takvog nadzora i da od njega dobije povjerljiva
uputstva, njegova pomoć gubi veliki dio koristi, dok je cilj Konvencije da garantuje prava koja su
255