Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
skom kontaktu sa svekrvom u Alžiru. Međutim, ona nije nikad živjela u Alžiru, s tom zemljom
nema nikakve veze i ne govori arapski. U takvim okolnosima se od nje, po mišljenju Suda, ne može
očekivati da slijedi svoga muža, podnosioca, u Alžir.
Ostaje pitanje uspostave porodičnog života negdje drugo, konkretno u Italiji. U tom smislu Sud
primjećuje da je podnosilac imao zakonito boravište u Italiji od 1989. do 1992, kad je preselio u
Švicarsku, i može se reći da opet boravi kod prijatelja u Švicarskoj, mada bez urednog statusa. Po
mišljenju suda, nije ustanovljeno da bi i podnosilac i njegova supruga mogli dobiti dozvolu da zakonito
borave, a time i da vode porodični život u Italiji. U tom kontekstu, Sud primjećuje da je vlada
tvdila da trenutno mjesto boravka podnosioca nije bitno u svjetlu djela koje je izvršio.
Sud smatra da je podnosilac bio izložen ozbiljnoj smetnji da uspostavi porodični život, pošto mu
je praktično nemoguće da živi s porodicom izvan Švicarske. S druge strane, kad su švicarske vlasti
odlučile da mu odbiju produžetak boravka u Švicarskoj, podnosilac je predstavljao komparativnu
opasnost po javni red. Sud je mišljenja da miješanje nije bilo proporcionalno cilju koji se želio
postići.
Shodno tome, došlo je do kršenja člana 8 Konvencije.
U predmetu Baghli protiv Francuske, Sud je razmatrao zabranu ulaska na teritorij nametnutu
osobama osuđenim za određena djela. Zabrana se može izreći definitivno, ili za određeni
period. U ovom slučaju, zabrana je izrečena na deset godina. Sud je potvrdio da je ova mjera
predstavljala miješanje u privatni i porodični život podnosioca, ali je smatrao da je kompatibilna
sa stavom 2 člana 8. Kazao je (presuda od 30. novembra 1999, Predstavka br. 34374/97, stavovi
36-37 i 48-49):
U vezi sa stavom u vrijeme kad je nalog o udaljavanju postao konačan, Sud mora razmotriti pitanje
da li je podnosilac imao porodični život u smislu člana 8 Konvencije (vidi presudu Bouchelkia
protiv Francuske od 29. januara 1997, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-I, str. 63, stav 41,
i presudu El Boujaïdi protiv Francuske od 26. septembra 1997, Izvještaji 1997-VI, str. 1990-1991,
stav 33). U ovom slučaju, odluka o udaljavanju postala je konačna u septembru 1993, kad je Kasacioni
sud odbacio presudu Žalbenog suda od 23. januara 1992. Podnosilac se, shodno tome, može
pozvati na svoju vezu sa gospođicom I, koja je počela ranije.
Sud primjećuje da je podnosilac ušao u Francusku 1967. godine, kad mu je bilo 2, i da je, osim
perioda koji je proveo služeći vojsku u Alžiru, u Francuskoj živio sve do odluke o udaljavanju
provedene u maju 1994. Svo školovanje je završio u Francuskoj i tamo nekoliko godina radio. Uz
to, njegovi roditelji i sestre žive u Francuskoj. Shodno tome, Sud nema nikakve sumnje da odluka
o privremenom udaljavanju predstavlja miješanje u pravo podnosica na poštivanje i privatnog i
porodičnog života.
[…]
Međutim, podnosilac, koji nije oženjen i nema djece, nije pokazao da ima bliske veze sa roditeljima
i braćom i sestrama koji žive u Francuskoj. Uz to, treba reći da kada je podnosilac započeo vezu sa
gospođicom I, u decembru 1992, nalog za udaljavanje već je bio izrečen. Prema tome, morao je biti
svjestan težine situacije u kojoj se našao.
Uz to, zadržao je svoje alžirsko državljanstvo i nikad nije pominjao da eventualno ne zna arapski.
Vojni rok je služio u zemlji porijekla i tamo je nekoliko puta išao na godišnji odmor. Izgleda i da
nikada nije pokazao želju da postane francuski državljanin kad je na to imao pravo. Shodno tome,
mada su mu porodične i društvene veze uglavnom u Francuskoj, postoje dokazi, kako vlada ukazuje,
247