Izvodi iz sudske prakse
Share Embed Flag
Download ePaper

Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse Izvodi iz sudske prakse

coe.ba
18.01.2015 Views

Evropska Konvencija o ljudskim pravima napraviti razliku između onog što predstavlja dio institicionalne strukture jedne države i onoga što se odnosi na temeljna prava strogo govoreći. Ovo je posebice tačno kada je u pitanju nalog za ukidanje, kao što je slučaj u ovom prdemetu. U svjetlu uloge koju su imale političke stranke (vidi stav 25 gore), takve mjere imaju posljedice i na slobodu udruživanja i, prema tome, na demokraciju u dotičnoj državi. Specifičan slučaj prijenosa ovlasti i međunarodni sporazumi Činjenica da neka država članica prenosi ovlasti na međunarodnu organizaciju ne isključuje njenu odgovornosti po Konvenciji. U presudi u predmetu Princ Hans-Adam II od Lihtenštajna protiv Njemačke (12. juli 200.1, stavovi 46-48), Sud je podsjetio: Član 1 ne pravi razliku u pogledu vrste propisa ili mjere koja je u pitanju i ne isključuje bilo koji dio «jurisdikcije» države članice iz kontrole po Konvenciji (vidi presudu Ujedinjena komunistička partija Turske i ostali protiv Turske od 30. januara 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998- I, str. 17-18, stav 29). Time se odgovornost država članica nastavlja i nakon preuzetih obaveza po međunarodnom sporazumu nakon stupanja na snagu Konvencije ili njenih Protokola u toj državi članici (vidi mutatis mutandis, Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], Br. 24833/94, stavovi 29 i 32-34, ECHR 2000-I). U tom smislu Sud podsjeća da se, u slučaju kada države članice osnivaju međunarodne organizacije kako bi sprovodile ili jačale saradnju u određenim oblastima aktivnosti i kada ovim organizacijama daju određene ovlasti i imunitete, to sve može imati i implikacije u vezi zaštite temeljnih prava. Međutim, bilo bi nekompatibilno sa ciljem i svrhom Konvencije ako bi države članice bile oslobođene svoje odgovornosti po Konvenciji u odnosu na takvu vrstu aktivnosti. Upravo u tom svjetlu Sud je ponovo naglasio temeljne principe koji proističu iz njegovih odluka o tumačenju i primjeni domaćeg prava (ibid, stavovi 49-50): Zadatak Suda jeste, prema članu 19. Konvencije, da osigura poštovanje obaveza koje su preuzele strane ugovornice u Konvenciji, ali njegova funkcija nije da se bavi pogreškama koje su činjenične ili pravne prirode i koje su navodno počinili sudove neke konkretne države, ukoliko i do mjere do koje su prekršili prava i slobode zaštićene Konvencijom. Štoviše, zadatak je prvenstveno domaćih vlasti, sudova naročito, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Ovo se također odnosi i na slučajeve kada se domaći zakoni pozivaju na pravila iz općeg međunarodnog prava ili međunarodnih sporazuma. Uloga Suda je ograničena na to da li su rezultati takvog tumačenja kompatibilni sa Konvencijom (vidi presudu Waite i Kennedy protiv Njemačke, citiranu u tekstu gore, stav 54; i, kao noviji standard, Streletz, Kessler i Krenz protiv Njemačke [GC], br. 34044/96, 35532/97 i 44801/98, stav 49, ECHR 2000). U jednom ranijem predmetu, podnositelj je tvrdio da mu je bilo uskraćeno pravo djelotvornog pristupa sudu u vezi sa njegovim zahtjevom za restituciju slike koje su konfiscirale vlasti bivše Čehoslovačke. Njemački sudovi proglasili su njegovu tužbu neprihvatljivom na temelju Konvencije o nagodbi poslije rata i okupacije, koja je potpisana 23. oktobra 1954. i koja je isključivala jurisdikciju Njemačke. Sud je zauzeo sljedeće stanovište (stavovi 58-59, 65 i 69): Sud smatra da se, nakon što je proteklo pola stoljeća od završetka drugog svjetskog rata a konačno 25

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava rješenje u odnosu na njemačku i ujedinjenje dvije njemačke države je na pomolu, položaj Savezne Republike Njemačke nije izmijenio. U pregovorima sa «tri sile», Savezna Republika Njemačka je morala prihvatiti da se nije ukinulo ovo specifično ograničenje njene jurisdikcije. Po mišljenju Suda, isključenje njemačke jurisdikcije na temelju Poglavlja 6, član 3 Konvencije o nagodbi predstavlja posljedicu posebnog statusa Njemačke po javnom međunarodnom pravu u periodu poslije drugog svjetskog rata. Rezultat Pariških sporazuma iz 1954. u vezi Savezne Republike Njemačke i Sporazuma o konačnoj nagodbi u odnosu na Njemačku iz 1990. su ti koji su omogućili da Savezna Republika osigura prestanak okupacionog režima i stekne suverenitet nad unutarnjim i vanjskim pitanjima jedne ujedinjene Njemačke. U ovakvim jedinstvenim okolnostima, ograničenje pristupa njemačkom sudu, kao posljedica Konvencije o nagodbi, imalo je legitimni cilj. U svjetlu ovih nalaza i imajući na umu ograničenu nadležnost revizije koju provodi Sud (vidi stavove 49-50 gore), ne može se reći da je tumačenje njemačkog suda Poglavlja 6, člana 3 Konvencije o nagodbi nekonzistentno sa njemačkom sudskom praksom ili da je njena primjena bila očigledno pogrešna ili takva da je dovela do proizvoljnih zaključaka. U svjetlu gore iznešenog Sud smatra da je interes podnositelja u pokretanju parnice u Saveznoj Republici Njemačkoj bio nedovoljan da prevagne vnad vitalnim javnim interesima koje su nosili ponovno sticanje suvereniteta i ujedinjenje Njemačke. Prema tome, odluka njemačkog suda kojom se tužba podnostelja u vezi ostvarivanja prava vlasništva proglašava neprihvatljivom ne može se smatrati neproporcionalnom u odnosu na cilj kojem se težilo i oni time nisu oštetili samu suštinu prava podnositelja na «pristup sudu» u onom značenju koje ima po sudskoj praksi Suda u Strasbourgu (vidi stavove 43-44 gore). Treba biti jasno da u interesu ispravnog shvatanja ovog dijela «pravo pristupa sudu», koje garantira član 6 Konvencije, dozvoljava implicitna ograničenja (vidi tekst gore). Sud je ovo naveo u stavovima 43-44 presude. Upravo u smislu svoje sudske prakse u vezi člana 6, a ne samo na osnovu međunarodnog sporazuma kojom se isključuje jurisdikcija Njemačke, Sud je prihvatio ovu vrstu ograničenja u ovom konkretnom slučaju. U jednom ranijem predmetu (Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], Br. 24833/94, stavovi 30-34, ECHR 2000-I), Sud je bio mišljenja da je došlo do kršenja člana 3 Protokola br. 1 od strane Ujedinjenog Kraljevstva, zbog toga što nisu organizirali izbore za Evropski parlament na Gibraltaru. Sud primjećuje da strane ne osporavaju da se član 3 Protokola br. 1 primjenjuje na Gibraltar. On podsjeća da Konvencija obuhvaća i teritorij Gibraltara na temelju deklaracije Ujedinjenog Kraljevstva od 23. oktobra 1953. (vidi stav 19 gore), a Protokol br. 1 se primjenjuje na Gibraltar od 25. februara 1988. Prema tome postoji jasna teritorijalna «jurisdikcija» u značenju člana 1 Konvencije. Sud ipak mora razmotriti, bez obzira na prirodu izbora u Evropski parlament kao organa EZ, da li se Ujedinjeno Kraljevstvo može smatrati odgovornim po članu 1 Konvencije zbog neodržavanja izbora za Evropski parlament na Gibraltaru, tojest, da li se od Ujedinjenog Kraljevstva zahtijeva da «osiguraju» održavanje izbora za Evropski parlament bez obzira na EZ karakter izbora. Sud primjećuje da se akti EZ kao takvi ne mogu biti sporiti pred Sudom jer EZ nije strana ugovornica. Konvencija ne isključuje prijenos ovlasti na međunarodne organizacije, pod uvjetom da da su prava po Konvenciji i dalje «osigurana». Odgovornost država članica se, prema tome, nastavlja i nakon takvog prijenosa. 26

Evropska Konvencija o ljudskim pravima<br />

napraviti razliku <strong>iz</strong>među onog što predstavlja dio institicionalne strukture jedne države i onoga<br />

što se odnosi na temeljna prava strogo govoreći. Ovo je posebice tačno kada je u pitanju nalog za<br />

ukidanje, kao što je slučaj u ovom prdemetu. U svjetlu uloge koju su imale političke stranke (vidi<br />

stav 25 gore), takve mjere imaju posljedice i na slobodu udruživanja i, prema tome, na demokraciju<br />

u dotičnoj državi.<br />

Specifičan slučaj prijenosa ovlasti i međunarodni sporazumi<br />

Činjenica da neka država članica prenosi ovlasti na međunarodnu organ<strong>iz</strong>aciju ne isključuje<br />

njenu odgovornosti po Konvenciji. U presudi u predmetu Princ Hans-Adam II od Lihtenštajna<br />

protiv Njemačke (12. juli 200.1, stavovi 46-48), Sud je podsjetio:<br />

Član 1 ne pravi razliku u pogledu vrste propisa ili mjere koja je u pitanju i ne isključuje bilo koji<br />

dio «jurisdikcije» države članice <strong>iz</strong> kontrole po Konvenciji (vidi presudu Ujedinjena komunistička<br />

partija Turske i ostali protiv Turske od 30. januara 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-<br />

I, str. 17-18, stav 29).<br />

Time se odgovornost država članica nastavlja i nakon preuzetih obaveza po međunarodnom sporazumu<br />

nakon stupanja na snagu Konvencije ili njenih Protokola u toj državi članici (vidi mutatis<br />

mutandis, Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], Br. 24833/94, stavovi 29 i 32-34, ECHR<br />

2000-I).<br />

U tom smislu Sud podsjeća da se, u slučaju kada države članice osnivaju međunarodne organ<strong>iz</strong>acije<br />

kako bi sprovodile ili jačale saradnju u određenim oblastima aktivnosti i kada ovim organ<strong>iz</strong>acijama<br />

daju određene ovlasti i imunitete, to sve može imati i implikacije u vezi zaštite temeljnih<br />

prava. Međutim, bilo bi nekompatibilno sa ciljem i svrhom Konvencije ako bi države članice bile<br />

oslobođene svoje odgovornosti po Konvenciji u odnosu na takvu vrstu aktivnosti.<br />

Upravo u tom svjetlu Sud je ponovo naglasio temeljne principe koji proističu <strong>iz</strong> njegovih odluka<br />

o tumačenju i primjeni domaćeg prava (ibid, stavovi 49-50):<br />

Zadatak Suda jeste, prema članu 19. Konvencije, da osigura poštovanje obaveza koje su preuzele<br />

strane ugovornice u Konvenciji, ali njegova funkcija nije da se bavi pogreškama koje su činjenične<br />

ili pravne prirode i koje su navodno počinili sudove neke konkretne države, ukoliko i do mjere do<br />

koje su prekršili prava i slobode zaštićene Konvencijom.<br />

Štoviše, zadatak je prvenstveno domaćih vlasti, sudova naročito, da tumače i primjenjuju domaće<br />

pravo. Ovo se također odnosi i na slučajeve kada se domaći zakoni pozivaju na pravila <strong>iz</strong> općeg<br />

međunarodnog prava ili međunarodnih sporazuma. Uloga Suda je ograničena na to da li su rezultati<br />

takvog tumačenja kompatibilni sa Konvencijom (vidi presudu Waite i Kennedy protiv Njemačke,<br />

citiranu u tekstu gore, stav 54; i, kao noviji standard, Streletz, Kessler i Krenz protiv Njemačke [GC],<br />

br. 34044/96, 35532/97 i 44801/98, stav 49, ECHR 2000).<br />

U jednom ranijem predmetu, podnositelj je tvrdio da mu je bilo uskraćeno pravo djelotvornog<br />

pristupa sudu u vezi sa njegovim zahtjevom za restituciju slike koje su konfiscirale vlasti<br />

bivše Čehoslovačke. Njemački sudovi proglasili su njegovu tužbu neprihvatljivom na temelju<br />

Konvencije o nagodbi poslije rata i okupacije, koja je potpisana 23. oktobra 1954. i koja je<br />

isključivala jurisdikciju Njemačke. Sud je zauzeo sljedeće stanovište (stavovi 58-59, 65 i 69):<br />

Sud smatra da se, nakon što je proteklo pola stoljeća od završetka drugog svjetskog rata a konačno<br />

25

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!