Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
ljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini, a u oba konteksta država […] uživa određeni stepen
slobodne procjene […]" (vidi Hokkanen protiv Finske, presuda od 23. septembra 1994, Serija A
299-A, str. 20, stav 55). U ovoj sferi, "[…] razmatranje Suda […] nije ograničeno na utvrđivanje da
li je odgovorna država to svoje pravo upotrebljavala razumno, pažljivo i dobronamjerno […]. Kao
drugo, u korištenju svoje nadležnosti u smislu nadzora, Sud se ne može ograničiti na razmatranje
osporenih odluka izolirano od svega ostalog, već ih mora sagledati u svjetlu predmeta u cjelni;
mora sagledati da li su razlozi ponuđeni kao opravdanje miješanja "relevantni i dovoljni […]" (vidi
gore citiranu presudu Olsson (br. 1), str. 32, stav 68, i, mutatis mutandis, Vogt protiv Njemačke,
presuda od 26. septembra 1995, Serija A No. 323, str. 25-26, stav 52).
U gore pomenutoj presudi K. i T. protiv Finske (12. juli 2001, Predstavka br. 25702/94, stav 165),
Sud je, zasijedajući u Velikom vijeću, ukazao koji je njegov pristup u razmatranju situacija koje
se odnose na dodjelu maloljetnika na staranje. Za svako dijete se zasebno moraju razmatrati
hitne odluke o dodjeli na staranje, a onda redovne odluke o staranju:
Veliko vijeće […] smatra primjerenim da se zasebno, za svako dijete, razmatraju nalozi o dodjeli na
staranje, odnosno redovne odluke o staranju, jer se radi o različitimi odlukama sa različitim posljedicama
– hitni nalog o staranju je kratkog i ograničenog trajanja, a redovni nalog je trajniji – donesenim
i kroz zasebne procese odlučivanja, mada su mjere uslijedile jedna nakon druge. Mišljenje je
Velikog vijeća da postoje materijalne i procesne razlike koje treba uzeti u obzir, a koje traže zasebno
razmatranje ova dva seta odluka.
Kasnije je nastavio (stav 178):
Veliko vijeće se u punom sazivu prvo poziva na osnovne principe, po kojima se nalog za staranje
mora posmatrati kao privremena mjera, koja će se prekinuti čim to okolnosti dozvole, i da svaka
mjera kojom se uspostavlja privremeno staranje mora biti u skladu sa konačnim ciljem spajanja
djeteta sa svojim prirodnim roditeljima (vidi, posebno, gore citiranu presudu Olsson (br. 1) stav
81). Pozitivna dužnost da se poduzmu mjere kojima će se omogućiti spajanje porodice čim to bude
razumno moguće, postaje odgovornost nadležnih vlasti, i to sa sve većom težinom od početka
vremena dodjele na staranje, a uvijek podliježe ravnoteži sa dužnošću da se vodi briga o najboljim
interesima djeteta.
Sud, shodno tome, razmatra hitne mjere o smiještanju na staranje, redovne mjere o staranju,
napore koje država ulaže da spoji porodicu, i ograničenja roditeljskih posjeta dok je na snazi
nalog o staranju (vidi presudu L. protiv Finske od 27. aprila 2000, Predstavka br. 25651/94).
Još uvijek na temu naloga za staranje, u gore pomenutoj presudu K. i T. protiv Finske, Sud je
rekao (stav 173):
Činjenica da bi se dijete moglo smjestiti u okruženje koje je korisnije za njegov odgoj ne opravdava,
sama po sebi, obaveznu mjeru izuzimanja iz staranja bioloških roditelja; moraju postojati druge
okolnosti koje ukazuju na "neophodnost" takvog miješanja u prava roditelja po članu 8 Konvencije,
da uživaju porodični život sa svojim djetetom.
U različitim predmetima, Sud je uspostavio princip koji je primjenjiv na određivanje da li je
miješanje, koje se sastojalo od smiještanja djeteta na staranje, bilo neophodno u demokratskom
društvu. U presudi K.M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (10. maj 2001, Predstavka br. 28945/
240