Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
Nije potrebno određivati da li je Turska, kao što je sugerirala podnositeljica i vlada Kipra, zapravo
imala detaljnu kontrolu nad politikom i postupcima vlasti «TRSK». Očito je na temelju velikog broja
vojnika aktivno angažiranih u sjevernom Kipru (vidi stav 16 gore) da je njena vojska provodila
djelotvornu sveukupnu kontrolu nad tim dijelom otoka. Takva kontrola, prema relevantnom testu
i u okolnostima predmeta, povlači za sobom i njenu odgovornost za politiku i postupke «TRSK»
(vidi stav 52 gore). Oni koji su bili pogođeni takvom politikom ili postupcima, spadaju, prema
tome, pod «jurisdikciju» Turske u svrhe člana 1 Konvencije (čl. 1). Obaveza Turske da osigura prava
i slobode podnositeljice kao što su predviđeni Konvencijom, proteže se, prema tome, i na sjeverni
dio Kipra.
U smislu ovog zaključka nije potrebno da se Sud izjašnjava o obrazloženjima strana pred Sudom u
vezi navodne zakonitosti ili nezakonitosti po međunarodnom pravu turske vojne intervencije na
ovom otoku 1974. godine, jer, kao što je već spomenuto gore, uspostavljanje odgovornosti države
po Konvenciji ne zahtjeva takvo preispitivanje (vidi stav 52 gore). Dovoljno je podsjetiti se u ovom
kontekstu na nalaz Suda da međunarodna zajednica smatra Republiku Kipar za jedinu legitimnu
vlast na otoku i da dosljedno odbija prihvatiti legitimitet «TRSK» kao državu u značenju koje daje
međunarodno pravo (vidi stav 44 gore).
Jurisdikcija rationae materiae
Jurisdikcija rationae materiae pokriva sve vrste propisa
U presudi Ujedinjena komunistička partija Turske i ostali protiv Turske (30. januar 1998,
Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1998-I, str. 17-18,
stavovi 29-31), Sud je jasno naznačio da svi zakonski propisi, čak i ustavni, potpadaju pod
«jurisdikciju» države članice u svrhe člana 1 Konvencije. Odgovorna država je to osporavala
tvrdeći da države ugovorne strane u Konvenciji nisu «niti u jednoj fazi imale namjeru izložiti
svoje ustavne institucije, naročito ne principe koje su one smatrale za osnovne uvjete svog
postojanja, reviziji strazburških institucija». Ovaj predmet se odnosio na ukidanju političke
stranke po nalogu Ustavnog suda odgovorne države zbog statuta za koji se smatralo da je u
suprotnosti sa turskim ustavom. Evropski sud za ljudska prava je u tom predmetu zauzeo
sljedeći stav:
Član 1 zahtijeva od Visokih ugovornih strana da «osiguraju svim osobama u svojoj jurisdikciji
prava i slobode utvrđene u Dijelu I. ove konvencije.» Ova odredba, zajedno sa članovima 14, 2. do
13. i 63, određuje djelokrug Konvencije ratione personae, materiae i loci (vidi presudu Irska protiv
Ujedinjenog Kraljevstva od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 90, stav 238). Ona ne pravi nikakvu
razliku u odnosu na vrstu propisa ili mjera koje su u pitanju i ne isključuje bilo koji dio «jurisdikcije»
države članice iz kontrole po Konvenciji. Upravo zbog toga se države ugovornice i pozivaju da
pokažu poštovanje Konvencije u odnosu na svoju «jurisdikciju» uzeto u cjelini - što se na prvom
mjestu najčešće provodi kroz ustav.
Politička i institucionalna organizacija država članica mora prema tome odražavati poštovanje prava
i principa predviđenih Konvencijom. U ovom kontekstu malo je važno da li su konkretni propisi
ustavni (vidi naprimjer Gitonas i ostali protiv Grčke, presuda od 1. jula 1997, Reports of Judgments
and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1997-IV) ili samo zakonski (vidi, naprimjer,
presudu Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, od 2. marta 1987, Serija A br. 113). Od momenta
kada takvi propisi postaju sredstvo kojim konkretna država provodi svoju jurisdikciju, oni postaju
predmet preispitivanja po Konvenciji.
Štoviše, može se ponekad pokazati teškim, čak i vještački, pokušati u postupcima pred Sudom
24