Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse Izvodi iz sudske prakse

18.01.2015 Views

Evropska Konvencija o ljudskim pravima Sud ovim nije bio uvjeren. Iz činjenica koje su utvrdili domaći sudovi evidentno je da su sadomazohističke aktivnosti podnosilaca podrazumijevale određeni stepen povreda ili ranjavanja, koje se nisu mogle nazvati bezazlenim ili prolaznim. To je, samo po sebi, dovoljno da se ovaj predmet razlikuje od predstavki koje je Sud ranije razmatrao u vezi sa homoseksualnim odnosima odraslih osoba u privatnoj sferi, gdje takvih karakteristika nije bilo (vidi gore citiranu presudu Dudgeon, presudu Norris protiv Irske, od 26. oktobra 1988, Serija A br. 142, i presudu Modinos protiv Kipra, od 22. aprila 1993, Serija A, br. 259). Sud ne prihvata ni tvrdnju podnosilaca da da nisu trebali biti krivično gonjeni jer njihove povrede nisu bile teške i nisu tražile nikakav ljekarski tretman. Pri odlučivanju da li da krivično gone ili ne, državne vlasti imale su pravo da razmotre ne samo stvarnu ozbiljnost nanesenih povreda - koje su, kako je ranije rečeno, smatrane značajnima – već i, kako je kazao Lord Jauncey of Tullichettle (vidi stav 21 u gornjem tekstu), mogućnost nanošenja povreda inherentnu u datim aktivnostima. U tom smislu, ovdje se podsjeća na to da je Lord Templeman date aktivnosti smatrao "nepredvidivo opasnima" (vidi stav 20 u gornjem tekstu). Sud je u ovom predmetu smatrao da nije došlo do kršenja člana 8 Konvencije. Kazao je da: […] optužbe za fizički napad bile su brojne i odnosile su se na ilegalne aktivnosti koje su se vodile u periodu od više od deset godina, Međutim, samo je nekoliko optužbi uključeno u konačnu optužnicu. Nadalje Sud kaže da je, kao potvrda činjenice da podnosioci nisu smatrali da njihove aktivnosti treba smatrati krivičnim, izrečena zatvorska kazna smanjena u žalbenom postupku. (vidi stavove 15-17 u gornjem tekstu). U takvim okolnostima, imajući na umu stepen organizacije koji su ova djela podrazumijevala, mjere poduzete protiv podnosilaca ne mogu se smatrati neproporcionalnim. Praćenje osoba Fizičko praćenje U presudi Kipar protiv Turske, Sud je primijetion (presuda od 10. maja 2001, Predstavka No. 25781/94, stavovi 300-301): U vezi s ovim, Sud može samo podržati zaključak Komisije iz stava 489 njenog izvještaja, da ograničenja koja opterećuju svakodnevni život kiparskih Grka kod njih stvaraju osjećaj "da su prisiljeni da žive u neprijateljskom okruženju, u kojem jedva da je moguće voditi normalan privatni i porodični život." Komisija je, u podršku ovakvom zaključku, kazala da negativne okolnosti kojima je dato stanovništvo izloženo uključuju: odusustvo normalnih sredstava za komunikaciju (vidi stav 45 u gornjem tekstu); praktičnu nedostupnost kiparskih grčkih novina (vidi stav 45 u gornjem tekstu); nedovoljan broj svećenika (vidi stav 47 u gornjem tekstu); teškoća izbora s kojim se suočavaju i roditelji i djeca školskog uzrasta u vezi sa srednjoškolskim obrazovanjem (vidi stavove 43-44 u gornjem tekstu); ograničenja i formalnosti koje se primjenjuju na slobodu kretanja, uključujući, Sud bi dodao, u svrhe pristupa medicinskom tretmanu i učešča u zajedničkim manifestacijama dvaju ili više zajednica; i nemogućnost zadržavanja imovinskih prava nakon odlaska ili smrti (vidi stav 40 u gornjem tekstu). Sud, kao i Komisija, smatra da su ovakva ograničenja faktori koji pogoršavaju kršenja koja je našao 227

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava u pogledu prava kiparskih Grka koji žive u enklavi, a u pogledu poštivanja privatnog i porodičnog života (vidi stav 296) […]. Praćenje slušanjem U presudi P.G. J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. septembar 2001, Predstavka br. 44787/98, stavovi 9-14 i 35-38), Sud je smatrao da postavljanje tajnog uređaja za slušanje u sofu u podnosiočevom stanu, u kontekstu istrage, da bi se snimili razgovori različitih stanara, predstavljala je miješanje u pravo na poštivanje privatnog života. U ovom slučaju, Sud je smatrao da miješanje nije zadovoljavalo uslove člana 8, stav 2. Problem sa slušanjem najčešće se pojavljuje u slučajevima prisluškivanja telefona. Trebalo bi, kao prvo, reći da samo postojanje zakona koji omogućava prisluškivanje telefona može predstavljati kršenje člana 8, pod uslovom da zakon ništa ne predviđa u smislu kontrole korisnika. U presudi Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. juni 1997, Predstavka br. 20605/92, Izvještaji 1997-III, stav 56), Sud se pozvao na rješenje koje je dao u presudi Klass: Sud podsjeća na to da je u ranije pomenutom predmetu Klass i ostali bio pozvan da, između ostalog, odlučuje o tome da li su zakoni koji su vlastima omogućavali da tajno prate prepisku i telefonske razgovore podnosilaca, koji nisu bili u mogućnosti da utvrde da li se takve mjere protiv njih primjenjuju, predstavljali miješanje u prava iz člana 8 (čl. 8). Sud je u tom predmetu smatrao da "u samom postojanu zakona postoji, za sve one na koje se zakon može primijeniti, prijetnja praćenja; ovakva prijetnja uvijek ide protiv slobode komunikacije između korisnika poštanskih i telefonskih usluga, a time predstavlja "miješanje organa javnih vlasti" u uživanje prava podnosilaca na poštivanje privatnog i porodičnog života i prepiske" (str. 21, stav 41). Prema ustanovljenoj sudskoj praksi, prisluškivanje poslovnih telefonskih linija ulazi u opseg člana 8. Prema tome, u predmetu Kopp protiv Švicarske (25. mart 1998, Predstavka br. 23224/ 94, Izvještaji 1998-II, stavovi 50 i 53), Sud je primijetio: Po mišljenju Suda, iz njegove sudske prakse je vidljivo da telefonski pozivi iz poslovnog objekta, kao što je advokatska kancelarija, mogu biti pokriveni pojovima "privatni život" i "prepiska" u smislu člana 8, stav 1 (vidi, između ostalih izvora, presudu Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. juna 1997, Izvještaji 1997-III, str. 1016, stav 44, i, mutatis mutandis, presudu Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992, Serija A br. 251-B, str. 33-35, stavovi 28-33). Ova stavka, zapravo, nije osporavana. […] Kasnije korištenje snimaka nije relevantan za ovakav zaključak. Isto rješenje je donseseno u presudu Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. juni 1997, Predstavka br. 20605/92, Izvještaji1997-III, stav 42). U toj presudi je Sud zaključio o da je razumna vjerovatnoća da je poslovna linija podnosioca prisluškivana bila dovoljna da se ustanovi kršenje. Kazao je (stav 48): 228

<strong>Izvodi</strong> <strong>iz</strong> <strong>sudske</strong> <strong>prakse</strong>-Evropski sud za ljudska prava<br />

u pogledu prava kiparskih Grka koji žive u enklavi, a u pogledu poštivanja privatnog i porodičnog<br />

života (vidi stav 296) […].<br />

Praćenje slušanjem<br />

U presudi P.G. J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. septembar 2001, Predstavka br.<br />

44787/98, stavovi 9-14 i 35-38), Sud je smatrao da postavljanje tajnog uređaja za slušanje u<br />

sofu u podnosiočevom stanu, u kontekstu istrage, da bi se snimili razgovori različitih stanara,<br />

predstavljala je miješanje u pravo na poštivanje privatnog života. U ovom slučaju, Sud je<br />

smatrao da miješanje nije zadovoljavalo uslove člana 8, stav 2.<br />

Problem sa slušanjem najčešće se pojavljuje u slučajevima prisluškivanja telefona.<br />

Trebalo bi, kao prvo, reći da samo postojanje zakona koji omogućava prisluškivanje telefona<br />

može predstavljati kršenje člana 8, pod uslovom da zakon ništa ne predviđa u smislu kontrole<br />

korisnika. U presudi Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. juni 1997, Predstavka br.<br />

20605/92, Izvještaji 1997-III, stav 56), Sud se pozvao na rješenje koje je dao u presudi Klass:<br />

Sud podsjeća na to da je u ranije pomenutom predmetu Klass i ostali bio pozvan da, <strong>iz</strong>među ostalog,<br />

odlučuje o tome da li su zakoni koji su vlastima omogućavali da tajno prate prepisku i telefonske<br />

razgovore podnosilaca, koji nisu bili u mogućnosti da utvrde da li se takve mjere protiv njih<br />

primjenjuju, predstavljali miješanje u prava <strong>iz</strong> člana 8 (čl. 8). Sud je u tom predmetu smatrao da "u<br />

samom postojanu zakona postoji, za sve one na koje se zakon može primijeniti, prijetnja praćenja;<br />

ovakva prijetnja uvijek ide protiv slobode komunikacije <strong>iz</strong>među korisnika poštanskih i telefonskih<br />

usluga, a time predstavlja "miješanje organa javnih vlasti" u uživanje prava podnosilaca na<br />

poštivanje privatnog i porodičnog života i prepiske" (str. 21, stav 41).<br />

Prema ustanovljenoj sudskoj praksi, prisluškivanje poslovnih telefonskih linija ulazi u opseg<br />

člana 8. Prema tome, u predmetu Kopp protiv Švicarske (25. mart 1998, Predstavka br. 23224/<br />

94, Izvještaji 1998-II, stavovi 50 i 53), Sud je primijetio:<br />

Po mišljenju Suda, <strong>iz</strong> njegove <strong>sudske</strong> <strong>prakse</strong> je vidljivo da telefonski pozivi <strong>iz</strong> poslovnog objekta, kao<br />

što je advokatska kancelarija, mogu biti pokriveni pojovima "privatni život" i "prepiska" u smislu<br />

člana 8, stav 1 (vidi, <strong>iz</strong>među ostalih <strong>iz</strong>vora, presudu Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva od<br />

25. juna 1997, Izvještaji 1997-III, str. 1016, stav 44, i, mutatis mutandis, presudu Niemietz protiv<br />

Njemačke od 16. decembra 1992, Serija A br. 251-B, str. 33-35, stavovi 28-33). Ova stavka, zapravo,<br />

nije osporavana.<br />

[…]<br />

Kasnije korištenje snimaka nije relevantan za ovakav zaključak.<br />

Isto rješenje je donseseno u presudu Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. juni 1997,<br />

Predstavka br. 20605/92, Izvještaji1997-III, stav 42). U toj presudi je Sud zaključio o da je<br />

razumna vjerovatnoća da je poslovna linija podnosioca prisluškivana bila dovoljna da se<br />

ustanovi kršenje. Kazao je (stav 48):<br />

228

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!