Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
nije mogao da se registrira kao otac djeteta koje je rodila njegova partnerica Y., putem vještačke
oplodnje spermom anonimnog donatora. Nakon utvriđivanja da se radi o "porodičnom životu"
u smislu člana 8 Konvencije, Sud je smatrao:
Ovaj predmet razlikuje se od ranijih predmeta koji su se ticali transseksualaca, a koji su već bili
pred ovim Sudom (vidi ranije pomenutu presudu Rees, ranije pomenutu presudu Cossey i presudu
B. protiv Francuske od 25. marta 1992, Serija A br. 232-C), jer ovdje pritužba podnosioca nije da
domaći zakon ne omogućava promjenu identiteta transseksualne osobe, već da nije moguće da se
takva osoba registrira kao otac djeteta; upravo iz tog razloga Sud ovaj predmet razmatra po osnovu
porodičnog, a ne privatnog života (vidi stav 37 u gornjem tekstu).
Jeste tačno da je u prošlosti, tamo gdje je ustanovljeno postojanje porodične veze sa djetetom, Sud
smatrao da država mora djelovati na način na koji će se omogućiti da se ta veza razvija i da se moraju
osigurati pravne garancije koje omogućavaju, od trenutka rođenja pa do kad je to realno moguće,
integraciju takvog djeteta u porodicu (vidi, naprimjer, ranije pomenutu presudu Marckx, str. 15,
stav 31; presudu Johnston i ostali od 18. decembra 1986, Serija A br. 112, str. 29, stav 72; ranije
pomenutu presudu Keegan, str. 19, stav 50; i ranije pomenutu presudu Kroon i ostali, str. 56, stav
32). Međutim, u tom kontekstu je razmatrao samo porodične veze između bioloških roditelja i njihove
djece. Ovaj predmet otvara drugačije pitanje, obzirom na to da je dijete Z. začeto vještačkom
oplodnjom i nije u biološkom smislu rodbinski vezano za osobu X, koja je transseksualac.
U ovom predmetu Sud je smatrao da u državama članicama ne postoji zajednički standard
u pogledu dodjele roditeljskih prava transseksualcima, i da se tu mora ostaviti širok stepen
slobodne procjene (stav 44). Sud je zaključio:
U zaključku, obzirom da transseksualnost otvara složena naučna, pravna, moralna i društvena pitanja,
u pogledu kojihj ne postoji zajednički pristup država ugovornica, Sud je mišljenja da se u
ovom kontekstu ne može smatrati da član 8 (čl. 8) implicira obavezu odgovorne države da formalno
kao oca djeteta prizna osobu koja nije biološki otac. Pošto je to tako, činjenica da zakoni Ujedinjenog
Kraljevstva ne omogućavaju posebno zakonsko priznanje ovog odnosa između X. i Y, ne
predstavlja nepoštivanje porodičnog života u smislu relevantne odredbe (čl. 8).
Vidi i presudu Sheffield i Horsham protiv Ujedinjenog Kraljevstva (30. juli 1998, Predstavke br.
22885/93 i 23390/94, Izvještaji 1998-V, stav 60), gdje je Sud kazao:
[…] ipak se mora reći da postoji sve veće prihvatanje transseksualizma u društvu i sve veće priznavanje
problema s kojima se susreću transseksualci nakon operativnog zahvata. Čak i ako u ovom
slučaju ne nalazi kršenje člana 8, Sud naglašava da ovo pitanje države članice moraju stalno razmatrati.
Sadomazohistički činovi
Mada Sud jeste kazao da je seksualni život pojedinca zaštićen članom 8 Konvencije, u presudi
Laskey, Jaggard i Brown protiv Ujedinjenog Kraljevstva (19. februar 1997, Izvještaji o presudama
i odlukama 1997-I, str. 131-133, stavovi 36, 43, 44, 45, 46 i 49) je primijetio da:
[…] ne mora svaka seksualna aktivnost iza zatvorenih vrata ulaziti u opseg člana 8 (čl. 8). U ovom
predmetu, podnosioci su dobrovoljno učestvovali u sadomazohističkim aktivnostima u svrhu
seksualnog zadovoljenja. Nema nikakve sumnje da seksualna orijentacija i za to vezane aktivnosti
spadaju u intimni aspekt privatnog života (vidi, mutatis mutandis, presudu Dudgeon protiv
225