Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
u privatni život, čak i ako je telefon koji se prisluškivako korišten i privatno i profesionalno (vidi
presudu Huvig protiv Francuske od 24. aprila 1990, Serija A br. 176-B, str. 41, stav 8, i str. 52, stav
25); a tamo gdje je pretres bio usmjeren isključivo protiv poslovnih aktivnosti, nije se oslanjao na
tu činjenicu kao osnov za isključenje primjenjivosti člana (čl. 8) pod kategorijom "privatnog života"
(vidi presudu Chappell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 30. marta 1989, Serija A br. 152-A, str.
12-13, stav 26, i str. 21-22, stav 51.)
U predmetu N.F. protiv Italije, pokrenut je disciplinski postupak protiv sudija koji su bili
članovi Masonske lože, a lista tih sudija je, jednim dijelom, objavljena u štampi. Sud je kazao
da sfera privatnog života pokriva fizički i mentalni integritet osobe. Međutim, naglasio je da je
informacija koja je objavljena bila lako dostupna (presuda od 2. augusta 2001, Predstavka br.
37119/97) i zaključio da nije bilo miješanja:
Sud primjećuje da je, prema njegovoj sudskoj praksi, mišljenje Suda da privatni život uključuje
fizički i mentalni integritet; garancija koju daje član 8 Konvencije prvenstveno ima za cilj da osigura,
bez miješanja izvana, razvoj ličnosti svakog pojedinca u vezi sa drugim ljudskim bićima (vidi
Botta protiv Italije, presuda od 24. februara 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-I, str.
422, stav 32). U ovom predmetu, podnosilac nije dokazao da mu je javno objavljivanje članstva u
Masonskoj loži izazvalo bilo kakve štete u tom smislu. Međutim, potvrdio je da je "svako mogao
saznati ko je član, jednostavnom provjerom u registru članstva".
Shodno tome, nije bilo miješanja.
U jednom novijem predmetu, Rotaru protiv Rumunije, koji se tiče sistema prikupljanja i
čuvanja podataka o osobama (presuda od 4. maja 2000, Predstavka br. 28341/95, stavovi 42-
44), Sud je dao određene nijanse:
Vlada je negirala primjenjivost člana 8, tvrdeći da informacije sadržane u pismu Registra podataka
od 19. decembra 1990. nisu bile relevantne za podnosiocev privatni život, već javni. Odlučujući da
se angažira u političkim aktivnostima i da objavljuje pamflete, podnosilac se implicitno odrekao
prava na "anonimnost" inherentnog u privatnom životu. Što se tiče ispitivanja u policiji i krivičnog
dosjea, to su javne informacije.
Sud naglašava da pohranjivanje informacija o privatnom životu pojedinaca u tajni registar i objavljivanje
takvh informacija ulaze u opseg člana 8, stav 1 (vidi presudu Leander protiv Švedske, od 26.
marta 1987, Serija A No. 116, str. 22, stav 48).
Poštivanje privatnog života mora, isto tako, podrazumijevati, u određenoj mjeri, pravo na uspostavljanje
i razvijajne odnosa sa drugim ljudskim bićima: nadalje, nema nikakvog principijelnog
razloga da se opravda isključenje aktivnosti profesionalne ili poslovne prirode iz pojma "privtatni
život" (vidi presudu Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992, Serija A No. 251-B, str. 33-
34, stav 29, i presudu Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. juna 1997, Izvještaji 1997-III,
str. 1015-1016, stavovi 42-46).
Sud je već naglasio poklapanje između ovog širokog tumačenja i onog koje je dato u Konvenciji
Vijeća Evrope od 28. januara 1981, o zaštiti pojedinaca u vezi s automatskom obradom ličnih podataka,
koja je stupila na snagu 1. oktobra 1985. i čija svha je da "osigura […] za svakog pojedinca
[…] poštivanje njegovih prava i temeljnih sloboda, a posebno prava na privatnost u pogledu automatske
obrade ličnih podataka vezanih za njega" (član 1), a takvi podaci su definirani u članu 2
kao "bilo koje informacije vezane za osobu koja je identificirana ili može biti identificirana (vidi
216