Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
dostupnima, kad je to primjereno, bilo kome ko za njima želi posegnuti. Međutim, to ovoj podnositeljici
nije bilo dostupno: nije bila u situaciji da se mogla obratiti Višem sudu (vidi stavove 20-28
u gornjem tekstu), nije bila u mogućnosti da traži zakonsku potvrdu svoje de facto rastave od muža.
Shodno tome, bila je žrtva kršenja člana 8 (čl. 8).
U predmetu Rees protiv the Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 17. oktobra 1986, Serija A br.
106, str. 15, stav 37) Sud je objasnio kako odrediti da li pozitivna obaveza postoji, ili ne.
Pri određivanju da li pozitivna obaveza postoji ili ne postoji, mora se uzeti u obzir to da se mora uspostaviti
pravična ravnoteža između općeg interesa zajednice i interesa pojedinca, a težnja ka takvoj
ravnoteži inherentna je u cijeloj Konvenciji (vidi, mutatis mutandis, između ostalog, presudu James
i ostali, od 21. februara 1986, Serija A br. 98, str. 34, stav 50, i presudu Sporrong i Lönnroth, od
23. septembra 1982, Serija A br. 52, str. 26, stav 69). Pri uspostavljanju ovakve ravnoteže, određeni
značaj mora imati cilj pomenut u drugom stavu člana 8 (čl. 8-2), mada se ova odredba tekstualno
odnosi samo na "miješanje" u odnosu na prava zaštićena prvim stavom – drugim riječima, bavi se
negativnim obavezama koje iz toga proizilaze (vidi, mutatis mutandis, presudu Marckx od 13. juna
1979, Serija A br. 31, str. 15, stav 31).
Sud na ovaj način daje korisnu naznaku razlike između pozitivnih i negativnih obaveza.
Međutim, u skorijim presudama naglašava nedostatak preciznosti u ovakvoj distinkciji i u
određivanju pozitivnih obaveza države koje iz nje proizilaze (presuda Keegan protiv Irske, od
26. maja 1994, Serija A br. 290, str. 19, stav 49):
Sud podsjeća da je suštinski cilj člana 8 (čl. 8) zaštita pojedinca od proizvoljnog djelovanja organa
javne vlasti. Uz to mogu postojati i pozitivne obaveze inherentne u djelotvornom "poštivanju"
porodičnog života. Međutim, granica između pozitivne i negativne obaveze države po ovoj odredbi,
nije podložna preciznoj definiciji. Mada važeći principi jesu, ipak, slični. U oba konteksta se mora
uzeti u obzir da se mora uspostaviti pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa pojedinca
i zajednice u cjelini; i u oba konteksta država uživa određeni stepen slobodne procjene (vidi, npr.
presudu Powell i Rayner protiv the Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1990, Serija A br. 172,
str. 18, stav 41, i ranije pomenutu presudu Johnston i ostali, str. 25, stav 55 ).
Odricanje prava koja proizilaze iz člana 8
U presudi M.S. protiv Švedske (27. august 1997, Predstavka br. 20837/92, Izvještaji 1997-IV,
stavs 31-32), Sud je prihvatio da razmotri argumentaciju odgovorne vlade da se podnositeljica
odrekla svog prava po članu 8. Kazao je:
U osporavanju primjenjivosti člana 8, stav 1, Vlada tvrdi da se podnositeljica, time što je pokrenula
postupak za kompenzaciju, odrekla svog prava na povjerljivost u pogledu medicinskih podataka
koje je klinika dala Uredu (vidi stav 11 u gornjem tekstu). Ta mjera je predstavljala predvidivu
primjenu važećeg švedskog zakona, iz kojeg jasno proizilazi da je Ured bio pod obavezom da draži
date podatke, a klinika je imala odgovarajuću dužnost da ih da (vidi stavove 18-19 u gornjem tekstu).
U vezi s tim, naglasili su da podaci nisu postali javni, već su, kao povjerljivi, ostali u Uredu
(vidi stav 16 u gornjem tekstu).
Sud primjećuje da su, na osnovu važećih švedskih zakona, medicinski podaci podnositeljice bili
pod odredbama povjerljivosti (vidi stav 16 u gornjem tekstu). Klinika je mogla takve podatke
214