Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
SAD, pri čemu je podnositelj bio suočen sa mogućom smrtnom kaznom i «sindromom čekanja
na izvršenje smrne kazne». Da li se tu može primijeniti član 3 Konvencije kojim se zabranjuje
neljudsko postupanje Sud je zauzeo sljedeći stav:
Kao što proističe iz člana 5 stav 1f (čl. 5-1-f), kojim je dozvoljeno “zakonito [...] hapšenje ili lišenje
slobode osobe protiv koje je u toku postupak u cilju [...] deportacije”, nikakvo pravo na neizručenje
kao takvo nije zaštićeeno Konvencijom. Međutim, ako mjera ektsradicije ima za posljedicu negativni
efekat na uživanje nekog prava po Konvenciji ona može, pod pretpostavkom da posljedice nisu
isuviše daleke, postavljati obavezu za državu članicu u odnosu na relevantnu garanciju po Konvenciji
(vidi mutatis mutandis, presudu Abdulaziz, Cabales i Balkandali od 25. maja 1985, Serija A br.
94, str. 31-32, stavovi 59-60 – u odnosu na prava na području imigracije). Glavno pitanje u ovom
predmetu je zapravo da li se član 3 (čl. 3) može primijeniti kada će osoba biti, ili može biti, izložena
negativnim posljedicama ekstradicije van jurisdikcije države koja vrši ekstradiciju, a koje porističu
iz postupanja ili kazne u zemlji primateljici.
Član 1 (čl. 1) Konvencije, kojim se propisuje da «Visoke strane ugovornice jamče svim licima pod
svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Dijelu I. ove konvencije» postavlja i ograničenje,
očigledno teritorijalne prirode, o tome dokle Konvencija doseže. Posebice se obaveza koju preuzima
država ugovornica ograničava na «jamčiti» (“reconnaître”( priznati) u tekstu na francuskom
jeziku) navedena prava i slobode osobama unutar vlastite »jurisdikcije». Nadalje, Konvencija ne
upravlja postupcima država potpisnica niti predstavlja sredstvo kojim bi se tražilo da države ugovornice
nameću standarde Konvencije drugim državama. Član 1 (čl. 1) se ne može tumačiti kao
opravdanje općeg principa da, bez obzira na svoju obavezu u smislu ekstradicije, država ugovornica
može i da ne preda određenog pojedinca ukoliko nije sigurna da uvjeti koji ga očekuju u zemlji
odredišta nisu u potpunosti u skladu sa svakom od garancija po Konvenciji. Zapravo, kao što je i
vlada Ujedinjenog Kraljevstva naglasila, pozitivni cilj ekstradicije kojim se sprječavaju počinitelji
krivičnih djela u bjekstvu da izbjegnu pravdu ne može biti zanemaren kod određivanja djelokruga
primjene Konvencije, a naročito člana 3 (čl. 3).
U ovom konkretnom predmetu prihvaćeno je stajalište da Ujedinjeno Kraljevstvo nema nikakve
ovlasti nad praksom i aranžmanima vlasti Virdžinije, koja je predmet pritužbi podnositelja.
Ovi razlozi, međutim, ne mogu osloboditi državu ugovornicu od odgovornosti po članu 3 (čl. 3) u
slučaju svih i svake predvidljive posljedice ekstradicije do koje može doći van njene jurisdikcije.
Teško da bi bilo kompatibilno sa vrijednostima Konvencije da je «zajedničko nasljeđe političkih
tradicija, ideala, slobode i vladavine prava» na koje se poziva u Preambuli, kada bi države ugovornice
namjerno predavale bjegunce drugoj državi za koju postoje materijalni osnov da se vjeruje da
bi oni bili realno izloženi mučenju, bez obzira koliko je težak zločin za koji se terete. Ekstradicija
bi u takvim okolnostima, mada se na nju ne poziva ekplicitno u kratkom i općenitom tekstu člana
3 (čl. 3), bila sasvim jasno u suprotnosti sa duhom i namjerom ovog člana, a po mišljenju Suda
nerazdvojiva obaveza o neizručenju također se proteže i na slučajeve u kojima bi bjegunac u zemlji
izručenja bio suočen sa realnim rizikom da bude izložen neljudskom ili ponižavajućem postupanju
ili kažnjavanju koji su zabranjeni tim članom (čl. 3).
Nije uobičajeno da institucije Konvencije izriču presudu o postojanju ili nekom drugom potencijalnom
kršenju Konvencije. Međutim, ako podnositelj tvrdi da bi odluka o njegovom izručenju,
ukoliko se provede, bila u suprotnosti sa članom 3 (čl.3) zbog predvidljivih posljedica u zemlji
izručenja, odstupanje od ovog principa je nephodno zbog ozbiljne i nepopravljive prirode rizika
od navodne patnje, kako bi se osigurala djelotvornost garancije predviđene tim članom (čl. 3) (vidi
stav 87 gore).
22