Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
Nepostojanje retroaktivnosti i koncepta kontinuirane kazne
Član 7 ne zabranjuje direktnu primjenu procesnih zakona (vidi gorepomenutu presudu Coeme
i ostali). Ne sprječava ni retroaktivnu primjenu materijalnih propisa koji su povoljniji po
optuženog. Shodno tome, u presud G. protiv Francuske (27. septembar 1995, Predstavka br.
15312/89, Serija A br. 325-B, stavovi 24 i 26-27), Sud je kazao:
Prema sudskoj praksi ovog Suda, član 7, stav 1 (čl. 7-1), Konvencije generalno predstavlja utjelotvorenje
općeg prinicipa da samo zakon može defionirati krivično djelo i propisati kaznu, a posebno
zapbranjuje retroaktivnu primjenu krivičnog zakona tamo gdje je to na štetu optuženog (vidi presudu
Kokkinakis protiv Grčke od 25. maja, Serija A No. 260-A, str. 22, stav 52).
[…]
Sud primjećuje i da djela za koja je podnosilac optužen ulaze u opseg novih propisa. Na osnovu
principa da se primjenjuje blaži zakon, i u smislu definicije djela i u smislu propisane kazne, domaći
sudovi su za izricanje kazne primijenili novi član 333 Krivičnog zakona, pošto ta odredba djelo za
koje je gospodin G. bio optužen, ublažava od krivičnog djela na prekršaj (délit) (vidi stavove 13 i 14
u gornjem tekstu). Ovakva je primjena, shodno tome, bila u korist podnosioca.
Zaključak je da nije došlo do kršenja člana 7, stav 1 (čl. 7-1) Konvencije.
Pitanje retroaktivnosti može se pojaviti u vezi sa kontinuiranim krivičnim djelom. U predmetu
Ecer i Zeyrek protiv Turske, Sud je dao mjere opreza koje domaće vlasti moraju primijeniti kad
se u optužbama i presudama radi o kontinuiranom krivičnim djelima. Podnosioci su tvrdili da
im je izrečena zatvorska kazna na osnovu primjene zakona iz 1991. godine, za djela počinjena
1988. i 1989: tvrdili su da se radi o krišenju člana 7 Konvencije. Vlada je, nasuprot tome, tvrdila
da su data djela trajala do 1991. Sud je smatrao (27. februar 2001, Predstavke br. 29295/95 i
29363/95, stavovi 32-37):
[…] Jedino pitanje o kojem treba odlučiti je da li je zakon iz 1991. primijenjen na djela počinjena
prije nego što je stupio na snagu, tako da je predstavljao krivičnopravnu sankciju ex post facto, što
bi bilo kršenje člana 7, stav 1, Konvencije.
Sud primjećuje da Vlada tvrdi da se djelo za koje su podnosioci optuženi smatra kontinuiranim djelom
u skladu sa članom 169 Krivičnog zakona Turske (vidi stav 19). Na osnovu toga, Sud primjećuje
da je, po svojoj definiciji, "kontinuirano krivično djelo" vrsta djela izvršenog u određenom vremenskom
periodu. Po mišljenju Suda, kad se optuženi tereti za kontinuirano krivično djelo, princip
pravne izvjesnosti traži da radnje koje čine to djelo, i na koje se odnosi krivična odgovornost, moraju
biti jasno navedena u tekstu optužnice (vidi, mutatis mutandis, Pélissier i Sassi protiv Francuske
[GC], stav 51, br. 25444/94, ECHR 1999-II). Nadalje, odluka koju donese domaći sud mora jasno
naznačiti da osuđujuća presuda i kazna izrečena optuženom proizilaze iz nalaza o kontinuranom
krivičnom djelu koje je predstavilo tužilaštvo.
U vezi s tim, Sud primjećuje da je Glavni javni tužilac, u svojoj optužnici podnesenoj Sudu državne
sigurnosti, optuženog teretio za djela "izvršena između 1988. i 1989.". Nadalje, u presudi od 12.
maja 1994. godine, Sud državne sigurnosti ukazao je na to da su optuženi osuđeni na osnovu djela
izvršenih "1988. i 1989.". Nigdje se u obrazloženju presude ne kaže da je Sud državne sigurnosti
podnosioce proglasio krivima na osnovu djela izvršenih nakon 1989. Što se tiče Evropskog suda,
210