Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
osigura naplatu kazni tako što, između ostalog, izvršenje ide protiv dužnika koji ne mogu dokazati
da nisu solventni, a svrha joj je da izvrši naplatu prisilno, odnosno uz prijetnju zatvorskom kaznom.
Ovakav režim je strožiji nego kod zatvorskih kazni u redovnom krivičnopravnom sistemu,
uglavnom zato što ne podliježe mjerama kao što su pomilovanje ili oprost kazne. Zatvorska kazna
kao zamjena za naplatu je preživjeli oblik starog sistema dužničkog zatvora, koji danas postoji samo
u pogledu dugova prema državi i dužnike ne oslobađa obaveze plaćanja onoga zbog čega je zatvoren.
Mada se više, nakon toga, ne može prisiliti da plati sredstvima koja se njega lično tiču, njegova
dobra su još uvije pod ograničenjem. Ovo nije mjera koja se može povezati sa pljenidbom pokretne
ili nepokretne imovine koju Vlada spominje.
Kaznu protiv gospodina Jamila izrekao je krivični sud i cilj joj je bio odvraćanje, a mogla je dovesti
do lišenja slobode u smislu kazne (vidi, mutatis mutandis, presude Engel i ostali protiv Holandije
od 8 juna 1976, Serija A br 22, str. 35, stav 82, i presudu Öztürk protiv Njemačke od 21. februara
1984, Serija A br. 7, str. 20, stav 53). Stoga radilo se o kazni u smislu člana 7 stav 1 (čl. 7-1) Konvencije.
2. Opseg i sadržaj člana 7, stav 1
Opći principi
U predmetu Coeme i ostali protiv Belgije (22. juni 2000, Predstavke br. 32492/96, 32547/96,
32548/96, 33209/96 i 33210/96, stavovi 146 i 149-151), Sud je kazao:
Sud mora […] potvrditi da je, u vrijeme kad je optuženi počinio djelo koje je dovelo do njegovog
krivičnog gonjenja i osude, bila na snazi odredba koja je definirala to djelo kao kažnjivo, i da
izrečena kazna nije prevazilazila granice određene tom odredbom (vidi Murphy protiv Ujedinjenog
Kraljevstva, Predstavka br. 4681/70, odluka Komisije od 3. i 4. oktobra 1972, Zbirka odluka
43, str. 1).
Na taj način Sud primjenjuje određeni broj temeljnih principa, rezimiranih u presudama S.W.
protiv Ujedinjenog Kraljevstva i R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. novembra 1995.
(Serija A br. 335-B i 335-C, str. 41-42, stavovi 34-36, odnosno str. 68-69, stavovi 32-34):
Garancija koju daje član 7 (čl. 7), koja je sastavni dio vladavine zakona, zauzima značajno mjesto u
sistemu zaštite koji daje Konvencija, kako je to i pocrtano činjenicom da nije moguće derogirati je
po članu 15 (čl. 15) u ratnom stanju ili drugoj hitnoj situaciji. Kako proizilazi iz njenog cilja i svrhe,
potrebno je tumačiti i primjenjivati tako da pruža djelotvornu zaštitu od proizvoljnog krivičnog
gonjenja, osude ili kazne.
Shodno tome, Sud je u presudi Kokkinakis protiv Grčke, od 25. maja 1993. (Serija A No. 260-A,
str. 22, stav 52), kazao da član 7 (čl. 7) nije ograničen na zabranu retroaktivne primjene krivičnog
zakona na štetu optuženog; time se postavlja i, više generalno, princip da samo zakon može definirati
zločin i odrediti kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege) i princip da se krivični zakon ne
smije tumačiti na štetu optuženog, recimo, putem analogije. Iz tih principa slijedi da kivično djelo
mora biti jasno predviđeno zakonom. U ranije pomenutoj presudi, Sud je dodao da se ovaj zahtjev
smatra zadovoljenim kada pojedinac iz formulacije odgovarajuće odredbe i, ako je potrebno, uz
tumačenje suda, zna za kakva djela činjenja ili nečinjenja može snositi krivičnu odgovornost. Sud
na ovaj način kaže da kad govori o "zakonu", član 7 (čl. 7) aludira na sam koncept o kojem Konvencija
govori kad na drugim mjestima krositi taj termin, koncept koji podrazumijeva i pisani i
205