Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
analize dalje od onoga što je očigledno na privi pogled, i sam ocijeniti da li određena mjera u suštini
predstavlja "kaznu" u smislu ove odredbe (vidi, mutatis mutandis, presudu Van Droogenbroeck
pritiv Belgije od 24. juna 1982, Serija A br. 50, str. 20, stav 38, i presudu Duinhof i Duijf pritiv
Holandije od 22. maja 1984, Serija A br. 79, str. 15, stav 34).
Formulacija člana 7, stav 1 (čl. 7-1), odnosno druga rečenica, ukazuje na to da je polazna tačka bilo
kakve ocjene postojanja kazne, zapravo, da li je data mjera izrečena nakon osude za "krivično djelo".
Ostali faktori koji se mogu smatrati relevantnima u vezi s ovim su priroda i cilj date mjere, kako je
karakterizira domaći zakon, procedure korištene za uspostavu i provedbu mjere, i njena težina.
U predmetu Coeme i ostali protiv Belgije (22. juni 2000, Predstavke br. 32492/96, 32547/96,
32548/96, 33209/96 i 33210/96, stav 145), Sud je ukazao:
Obzirom na cilj Konvencije, koji je da štiti prava koja su praktična i djelotvorna, [Sud] može uzeti
u razmatranje i potrebu da se održi ravnoteža između općih interesa i temeljnih prava pojedinaca,
i shvatanja koja trenutno preovladavaju u demokratskim državama (vidi, među drugim izvorima, i
presudu Airey protiv Irske od 9. oktobra 1979, Serija A br. 32, str. 14-15, stav 26, i presudu Guzzardi
protiv Italije od 6. novembra 1980, Serija A br. 39, str. 34-35, stav 95).
Primjeri
Vraćajući se na predmet Welch protiv Ujedinjenog Kraljevstva, koji se ticao naloga za pljenidbu
u vezi sa imovinom stečenom protivzakonitom trgovinom drogom, izdatog na osnovu odredbe
usvojene nakon događajaja, Sud je izjavio da se pljenidba mora smatrati kaznom i da je, shodno
tome, došlo do kršenja člana 7 na osnovu retroaktivne primjene (ibid., stav 35):
Uzimajući u obzir kombinaciju kaznenih elemenata navedenih u gornjem tekstu [činjenica da je
nalog za pljenidbu bio u vezi sa zaradom na osnovu rasparčavanja droge, a da nije ograničen na
stvarno bogaćenje ili profit; diskrenciona prava sudije u postupku da pri određivanju sume na koju
se nalog odnosi, uzme u obzir stepen dokazive krivice optuženog; i mogućnost zatvorske kazne
kao oblik plaćanja izvršioca djela – sve su to elementi koji, razmatrani zajedno, daju jaku naznaku,
između ostalog, režima kažnjavanja […]], pljenidba je, u ovom slučaju, predstavljala kaznu. Shodno
tome, došlo je do kršenja člana 7, stav 1 (čl. 7-1).
U predmetu Jamil protiv Francuske (8. juni 1995, Serija A br 317-B, stav 32), podnositej se
žalio protiv obaveznog produženja zatvorske kazne, koje je naložio pariski žalbeni sud na
osnovu zakona usvojenog nakon što je djelo izvršeno. U pogledu osnovnog pitanja da li je
takva zatvorska kazna, ustvari, kazna u smislu druge rečenice člana 7, stav 1, Sud je smatrao
sljedeće.
Sud primjećuje da je kazna protiv gospodina Jamila izrečena u krivičnopravnom kontekstu
– sprječavanje trgovine drogom. Međutim, Sud primjećuje da zatvorska kazna kao zamjena za
plaćanje u Francuskoj nije ograničena samo na jedno područje prava. Obzirom da se radi o sredstvu
plaćanja dugova državnom trezoru, osim onih koji se odnose na građanske štete, može se
vezati i za kazne za, između ostalog, carinske ili poreske prekršaje.
Da bi se odredilo kako zatvorska kazna kao oblik plaćanja treba da se klasificira u smislu člana
7 (čl. 7), neophodno je utvrditi njenu svrhu i pravila kojima podliježe. Data mjera za cilj ima da
204