Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
o tome da je optuženi izvršio djelo za koje se tereti; teret dokazivanja je na tužilaštvu, a svaka
sumnja trebala bi ići u korist optuženog (vidi presudu Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije,
od 6. decembra1988, Serija A br. 146, str. 31 i 33, stavovi 67-68 i 77). Prema tome, ako se teret
dokazivanja prenese sa tužilaštva na odbranu, krši se pretpostavka nevinosti (vidi presudu John
Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 8. Februara 1996, Reports of Judgments and Decisions
-Izvještaji o presudama i odlukama - 1996-I, str. 52, stav 54).
Jeste tačno, kako je vlada naglasila, da pravne pretpostavke u principu nisu kompatibilne sa članom
6 (vidi, naprimjer, presudu u predmetu Salabiaku protiv Francuske, od 7. oktobra 1988, Serija A, br.
141-A, str. 15-16, stav 28); a nije ni izvlačenje zaključaka na osnovu šutnje optuženog (vidi ranije
pomenutu presudu John Murray, str. 49-52, stavovi 45-54).
Međutim, ovaj predmet se ne tiče primjene pravne pretpostavke o činjenici ili propisu, niti Sud
prihvata argument vlade da domaći sudovi mogu legitimno izvoditi zaključke iz šutnje optuženog.
Sud smatra da se ranije pomenuta presuda John Murray tiče predmeta u kojem je zakon omogućio
da se iz šutnje optuženog izvlače zdravorazumski zaključci, jer je tužilaštvo protiv njega postavilo
optužbu koja je tražila objašnjenje. Obzirom na to da su dokazi izvedeni u toku suđenja predstavljali
jaku optužbu protiv optuženog, Sud je smatrao da izvođenje takvih zaključaka, nad kojima su
postojale jake procesne garancije, nije predstavljalo kršenje člana 6 u okolnostima datog predmeta
(ibid.). Sud smatra da izvođenje zaključaka iz šutnje optuženog može biti dozvoljeno u sistemu
kakav je austrijski, gdje sudovi slobodno ocjenjuju dokaze koji su pred njima, pod uslovom da su
dokazi takvi da je jedini zdravorazumski zaključak koji se može izvesti iz šutnje optuženog je da on
na ono za što ga se tereti nema odgovora.
U ovom predmetu, i okružni i regionalni sud su se, u suštini, oslanjali na izvještaj lokalne policijske
stanice, da je podnositelj bio glavni korisnik vozila i da nije bio kod kuće u noći kad se nesreća
desila. Međutim, sud smatra da ovi dokazni elementi, koji, uz to, nisu bili potkrijepljeni dokazima
koji bi, kao suprotstavljeni, bili izvedeni u toku suđenja, predstavljaju optužbu protiv podnosioca
koja bi tražila objašnjenje s njegove strane. U tom smislu, Sud naglašava da žrtva udesa nije bila u
mogućnosti da identificira vozača, čak ni da kaže da li je vozač bio muško ili žensko, a regionalni
sud je u nastavku postupka otkrio da je dato vozilo koristila i podnositeljeva sestra. Tražeći od podnositelja
da da obrazloženje, mada ga nisu mogli teretiti prima facie, sudovi su teret dokazivanja
prenijeli sa tužilaštva na odbranu.
Uz to, Sud smatra da su i okružni i regionalni sud operirali pretpostavkama u pogledu mogućnosti
da je podnosilac bio pod utjecajem alkohola, što, kako su sami priznali, nije bilo potkrijepljeno
dokazima. Mada takve pretpostavke nisu bile relevantne za uspostavu elelmenata djela koje se podnosiocu
stavljalo na teret, one dalje doprinose dojmu da su sudovi podnosiočevu krivicu prejudicirali.
Sud je zaključio da je došlo do kršenja člana 6, stav 2 Konvencije.
Član 6, stav 2, pretpostavka krivice i objektivne krivične odgovornosti
U predmetu Salabiaku protiv Francuske (7. oktobar 1988, Serija A br. 141-A, str. 15-16, stavovi
27-28), od Suda se tražilo da da svoju odluku u vezi sa određenim pretpostavkama koje postoje
u francuskom carinskom zakonu, u vezi sa pretpostavkom nevinosti.
Kako su naglasile i vlada i Komisija, države ugovornice u principu imaju pravo primijeniti krivični
zakon na djelo koje nije izvršeno u normalnom uživanju prava pojedinca zaštićenih Konvencijom
192