Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
jske istrage koje su od odlučujućeg značaja za odbranu u krivičnom postupku koji slijedi. U takvim
okolnostima član 6 (čl. 6) normalno zahtijeva da se optuženom dopusti pomoć advokata već u
početnoj fazi policijskog ispitivanja. Međutim, ovo pravo, koje nije eksplicitno predviđeno u Konvenciji,
može, s razlogom, podlijegati restrikcijama. Pitanje koje se postavlja u svakom predmetu
jeste da li je takva restrikcija, u svjetlu cjelokupnog predmeta, lišila optuženog prava na pravično
suđenje.
Sličan pristup je i u predmetu Goedhart protiv Belgije (vidi presudu od 20. marta 2001,
Predstavka br. 34989/97, stavovi 31-33, dostupna samo na francuskom, nezvaničan prevod), u
kojoj Sud kaže:
Sud je u presudama Omar i Guérin smatrao da “kada je žalba zbog primjene materijalnog prava
proglašena neprihvatljivom samo zato što se podnositelj, kao što je slučaj u ovom predmetu, nije
predao i otišao u pritvor nakon što je uložio žalbu na sudsku odluku o pritvoru, ovakva odluka
ipak obavezuje podnositelja žalbe da unaprijed prihvati lišenje slobode koje rezultira iz odluke koju
osporava, iako se ona ne može smatrati konačnom sve dok se ne donese odluka po žalbi, ili dok
ne istekne vrijeme za ulaganje žalbe». Sud smatra da ovo “šteti samoj suštini prava na žalbu, tako
što postavlja neproporcionalan teret za podnositelja žalbe i time narušava pravičnu ravnotežu koja
mora biti uspostavljena između legitimnog interesa da se sudske odluke sprovode, s jedne strane,
i prava pristupa kasacionom sudu i prava na odbranu, s druge strane (gore spomenute presude
Omar i Guérin, str. 1841, stavovi 40-41, odnosno str. 1868, stav 43; također i presuda Khalfoui
protiv Francuske [Dio III] presuda, Predstavka br. 34791/97, ECHR 1999-IX, 14. decembar 1999,
stav 40).
U ovom predmetu Sud primjećuje da je Kasacioni sud, svojom odlukom od 10, decembra 1996,
proglasio žalbu neprihvatljivom samo zbog toga što podnositelj nije dobrovoljno otišao u pritvor
na temelju sudske odluke koju je osporavao u svojoj žalbi (stav 18 gore).
U takvim okolnostima Sud ne vidi nikakv razlog zbog kojeg bi donio drugačiji zaključak od onog
u presudama Omar i Guérin. U svjetlu oklnosti pradmeta i u skladu sa svojom sudskom praksom,
Sud smatra da je podnositelj bio izložen neproporcionalnom mješanju u njegovo pravo pristupa
sudu i, prema tome, u njegovo pravo na pravično suđenje. Kao zaključak, ovo je predstavljalo
kršenje člana 6, stava 1, Konvencije.
Uvjet trajanja sudskog postupka u “razumnom roku”
Kod utvrđivanja pravičnosti jednako je relevantno ako postupak nije bio «u razumnom roku».
Veliki broj presuda je donesen upravo u vezi stim.
Razumna dužina trajanja postupka
Sud je u presudi Zimmermann i Steiner protiv Švicarske (13. juli 1983, Serija A br. 66, str. 11,
stav 24) postavio kriterije koji služe za određivanje razumne dužine trajanja postupka:
Razumna dužina trajanja postupka spada u opseg člana 6, stava 1 (čl. 6-1) i mora se procjenjivati
u svakom predmetu pojedinačno na temelju okolnosti tog predmeta (vidi presudu Buchholz od
6. maja 1981, Serija A br. 42, str. 15, stav 49). Sud mora, inter alia, voditi računa o kompleksnosti
činjenica i pravnih pitanja koja se postavljuju u tom predmetu, ponašanju podnositelja i nadležnih
185