Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Sud podsjeća, iako nisu posebeno spomenuti u članu 6. Konvencije (čl. 6), pravo na šutnju i pravo
zaštite od saamoptuženja predstavljaju opće priznate međunarodne standarde koji su sama srž
pojma pravičnog suđenja po članu 6. (čl. 6). Njihova logika leži, inter alia, u zaštiti optuženog od
prinude od strane organa vlasti kako bi se na taj način doprinijelo izbjegavanju nepravde i pomoglo
ispunjenju ciljeva člana 6. (čl. 6) (vidi gore spomenutu presudu John Murray, str. 49, stav 45, i
gore spomenutu presudu Funke, str. 22, stav 44). Pravo na zaštitu od saoptuženja posebno pretpostavlja
da tužiteljstvo u krivičnim predmetima nastoji dokazati svoje tvrdnje protiv optuženog
bez oslanjanja na dokaze koji bi bili pribavljeni korištenjem metoda prisile ili pritiska i suprotno
volji optuženog. U tom smislu ovo pravo je usko povezano sa pretpostavkom nevinosti sadržanoj u
članu 6, stavu 2, Konvencije (čl. 6-2).
Pravo na zaštitu od samooptuživanja se, međutim, prvenstveno odnosi na poštovanje volje optužene
osobe da se brani šutnjom. Kao što je opće prihvaćeno u pravnim sistemima država ugovornica u
Konvenciji i drugdje, ono u krivičnim postupcima ne obuhvata korištenje koji se može dobiti od
optuženog kroz primjenu metoda prisile na temelju zakonom dozvoljenih ovlasti, a koje su protiv
volje osumnjičenog poput, između ostalog, dokumenata do kojih se došlo na temelju sudskog naloga,
alko-testa, uzimanja uzoraka krvi ili urina ili tkiva u svrhe DNK analize.
Potrebno je također istaknuti da je Sud u ovoj presudi smatrao da pravo na zaštitu od
samooptuživanja uzeto kao pravo na odbranu šutnjom ne pokriva samo priznanje nekog djela.
U ovoj presudi Sud iznosi sljedeće (stavovi 71 i 74):
U svakom slučaju, imajući na umu koncept pravičnosti iz člana 6 (čl. 6), pravo na zaštitu od
samooptuživanja može se realno svesti na priznanje nekog krivičnog djela ili na primjedbe koje
imaju direktne inkriminirajuće posljedice. Svjedočenje pod prinudom, koje naizgled ne djeluje
kao optužujuće – poput ekskulpatornih (oslobađajućih) opaski ili samo informacija o činjenicama
– može kasnije biti iskorišteno u krivičnom postupku kao podrška tvrdnjama tužiteljstva, naprimjer,
da bi se suprotstavilo ili bacila sumnja na druge izjave ili dokaze koje je dao optuženi tokom
suđenja, ili da bi se na drugi način narušio njegov kredibilitet.
[…]
Ne može se pozivati na javni interes kako bi se opravdala upotreba odgovora koji su iznuđeni u vansudskoj
istrazi i time inkriminirao optuženi u sudskom postupku. U ovom pogledu vrijedi istaknuti
da po relevantnim zakonima izjave koje su dobivene pod prinudom na osnovu ovlasti Odjela za
velike privredne prevare, ne mogu biti izvedeni kao dokazi na suđenju koje će uslijediti. Štaviše,
činjenica da je takve izjave dao podnositelj prije nego što je optužen, ne spriječava da njihovo kasnije
korištenje u krivičnom postupku ne predstavlja kršenje tog prava.
(S istim zaključkom vidi i presudu I.J.L, G.M.R. i A.K.P. Ujedinjenog Kraljevstva od 19.
septembra 2000, Predstavka br. 29522/95.)
Za druge slučajeve vidi presude:
–presuda Ferrantelli i Santangelo protiv Italije od 7. augusta 1996, Reports (Izvještaji) 1996-III,
stavovi 45-50, u vezi navoda o iznuđenim priznanjima; presuda Serves protiv Francuske od 20.
oktobra 1997, Reports (Izvještaji)1997-VI, stavovi 43-47, nema kršenja člana 6, jer je izrečena
novčana kazna zbog odbijanja polaganja zakletve u svojstvu svjedoka;
–presuda J.B. protiv Švicarske od 3. maja 2001, Predstavka br. 31827/96, novčane kazne izrečene
183