Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
samooptuživanja također su garantirani članom uvjetom o pravičnom suđenju.
Ovo znači, kao prvo, da neka osoba ne može biti osuđena zato što je odbila da odgovara na
postavljena pitanja. U predmetu Heaney i McGuinness protiv Irske (presuda od 21. decembra
2000.), domaćim zakonom (Dio 52. Zakona o djelima protiv države iz 1939.) o djelima
usmjerenim protiv državne sigurnosti zahtijeva se od osumnjičenih da prijave svoje kretanje.
Svaki osumnjičeni koji to ne uradi suočava se sa prijetnjom kazne zatvora. Sud je tim povodom
izjavio (Predstavka br. 34720/97, stavovi 55-59):
[Sud] smatra da je “stupanj prinude”, koji je bio nametnut podnositeljima primjenom Dijela 52.
ovog zakona kako bi ih se prinudilo da otkriju informacije u vezi optužbi protiv njih na osnovu
ovog zakona zapravo uništio samu suštinu privilegije da se ne mogu su-optužiti i njihovog prava
da se brane šutnjom.
Vlada je tvrdila da Dio 52. Zakona iz 1939. i predstavlja samo srazmjeran odgovor na opasnost od
terorizma i prijetnje sigurnosti zemlje s obzirom na potrebu osiguravanja pravilnog funkcioniranja
pravde i očuvanja javnog reda i mira.
Sud je primio k znanju detalje koje je vlada izložila u vezi onoga što je u interesu sigurnosti i javnog
reda. Međutim, on podsjeća da […] Sud […] smatra da se opći uvjeti pravičnosti sadržani u članu
6, uključujući i pravo na zaštitu od samooptuživanja, «primjenjuju na krivični postupak u pogledu
svih vrsta krivičnih djela bez razlike, od onih najjednostavnijih do najsloženijih». Sud zaključuje
da se ne može pozivati na javni interes kako bi se opravdalo korištenje odgovora dobivenih pod
prisilom u vansudskoj istrazi kako bi se optuženi inkriminirao u toku sudskog postupka.
Sud nadalje podsjeća na predmet Brogan (presuda Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva
od 29. novembra 1988, Serija A br. 145-B) koji se odnosi na slučaj hapšenja i pritvora, na osnovu
ovlasti datih posebnim zakonom, osoba koje su bile osumnjičene za terorizam u Sjevernoj Irskoj.
Vlada Ujedinjenog Kraljevstva se pozivala na poseban kontekst sigurnosti u Sjevernoj Irskoj kako bi
opravdala dužinu osporavanog vremena provedenog u pritvoru (član 5, stav 3). Sud je smatrao da
bi čak i najkraći periodi pritvora o kojima je riječ u ovom predmetu imali posljedice štetne po samu
suštinu relevantnog prava zaštićenog članom 5, stav 3. On zaključuje da činjenica što su hapšenje i
pritvor podnositelja nastali u legitimnom cilju zaštite zajednice kao cjeline od terorizma nije, sama
po sebi bila dovoljna da osigura poštivanje specifičnih uvjeta iz člana 5, stava 3 Konvencije.
Sud, prema tome, smatra da interesi sigurnosti i javnog reda koje je istakla vlada ne mogu opravdati
odredbu kojom se poništava sama bit prava podnositelja ne šutnju i zaštitu od samooptuživanja
kao što je garantirano u članu 6, stav 1 Konvencije.
Sud prema tome zaključuje da je bilo kršenja prava podnositelja na šutnju kao i njihovog prava na
zaštitu od samooptuženja kao što je garantirano članom 6, stav 1 Konvencije.
Pravo na zaštitu od samoptuživanja također zabranjuje korištenje dokaza koji su dobiveni pod
prinudom, U presudi Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva (17. decembar 1996, Reports
of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1996-VI, str. 2064-2065,
stavovi 68-69), podnositelj je po sili zakona natjeran da svjedoči tokom zakonom propisane
istrage prevare u preduzeću. Istragu su vodili nezavisni inspektori u skladu sa Zakonom o
preduzećima. Svjedočenje podnositelja je nakon toga upotrebljeno protiv njega u krivičnom
postupku. Sud je zauzeo sljedeći stav:
182