Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
sadržaja i nalaza izvještaja nakon što su ga primili, Sud nije uvjeren da im je ovo doista pružilo
priliku i da daju efikasan komentar. Pitanje na koje je vještak trebao odgovoriti bilo je identično
onom o čemu je sud odlučivao, to jest da li su okolnosti pod kojim je halothane (vrsta narkoze)
dat kćerci podnositelja ukazivao na nehat od strane CHRN. Ovo je spadalo u područje struke
koja nije bila u domenu znanja sudija. Tako, iako upravni sud nije bio vezan nalazima eksperta,
njegov izvještaj je vjerovatno imao velikog značaja u ocjenjivanju činjenica od strane tog suda. U
ovakvim okolnostima i u svjetlu odbijanja od strane upravnih sudova u prvostepenom postupku
i po žalbi (vidi stavove 19-22 gore) g. i gđa. Mantovanelli su mogli efikasno iznijeti svoje stavove
jedino prije podnošenja izvještaja od strane vještaka. Nije bilo nikakve praktične prepreke da oni
budu uključeni u proces izrade izvještaja, jer se on sastojao od razgovora sa svjedocima i od uvida
u dokumente. Njima je ipak bilo onemogućeno da učestvuju u tim razgovorima, iako je pet osoba
sa kojima je ekspert obavio razgovore bilo zaposleno u CHRN, uključivši i kirurga koji je posljednji
operirao gđicu. Mantovanelli, kao i anestetičara. Prema tome, podnositelji nisu mogli unakrsno
ispitivati ovih pet osoba, od kojih se realano moglo očekivati da će svjedočiti slično kao CHRN,
koji je bio suprotna strana u ovom postupku. Što se tiče dokumenata koje je ekspert razmatrao,
podnositelji su za njih saznali tek nakon što je izvještaj završen i podnesen.
G. i gđa. Mantovanelli na taj način nisu mogli efikasno kometirati glavni dokazni materijal. Prema
tome, postupak nije bio pravičan, kao što se zahtijeva članom 6, stavom 1, Konvencije (čl. 6-1) i
radilo se o kršenju te odredbe (čl. 6-1).
U presudi Voisine protiv Francuske, ponositelj, koji nije imao advokata, žalio se da – u kontekstu
žalbe uložene Krivičnom vijeću Kasacionog suda na primjenu materijalnog prava – nije bio u
prilici da konsultira mišljenje generalnog pravobranitelja i odgovori na njega. Sud je zauzeo
sljedeći stav (presuda od 8. februara 2000, Predstavka br. 27362/95, stavovi 30-34, dostupna
samo na francuskom – nezvaničan prevod):
Pravo na primjenu principa kontradiktornosti u značenju koje ima po članu 6, stav 1 i kao što
je tumačeno u ovoj sudskoj praksi «znači u principu pravo strana u krivičnom ili parničnom
postupku da budu upoznate i da mogu dati svoj komentar na sve dokaze koji su izvedeni ili na
opservacije koje su uložene, čak i od strane nezavisnog pripadnika državne pravne službe, kako bi
mogli utjecati na odluku suda (vidi, u vezi krivičnih pitanja, presudu J.J. protiv Nizozemske od 27.
marta 1998, Reports (Izvještaji) 1998-II, str. 613, stav 43, do kraja).
Podnositelj u ovom predmetu nije imao pristup mišljenju generalnog pravobranitelja. Prema tome,
s obzirom «na značaj koji je to imalo za podnositelja u ovom postupku i na prirodu savjetodavnog
mišljenja generalnog pravobranitelja, činjenica da podnositelj nije mogao dati svoj odgovor na to
mišljenje pred Vrhovnim sudom (koji je odbio njegovu žalbu) predstavlja kršenje njegovog prava
na primjenu principa kontradiktornosti« (ibid.).
Iako je tačno da podnositelj nije tražio pravnu pomoć kako bi ga zastupao advokat specijaliziran za
ovu vrstu predmeta, on se nije odrekao garancije na primjenu principa kontradiktornosti, za razliku
od onoga što vlada tvrdi. Ovo slijedi na temelju dosljednosti u odlukama po kojima odricanje
od prava koje je garantirano Konvencijom mora biti nedvosmisleno postavljeno (presuda Colozza
protiv Italije od 12. februara 1985, Serija A br. 89, str. 14-15, stav 28).
Jasno je da posebna priroda postupka pred Kasacionim sudom može opravdati rezerviranje prava
zastupanja samo na advokate-specijaliste. Međutim, ova posebna priroda ne opravdava da podnosilac
žalbe na temelju primjene prava, koji po domaćem zakonu ima pravo da sam sebe zastupa,
nema proceduralnu mogućnost koja će mu garantirati pravično suđenje pred tim sudom. Sud
179