Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
posupku prije suđenja nije samo po sebi u suprotnosti sa stavovima 3.d i 1 člana 6 (čl. 6-3-d, čl. 6-1),
pod uvjetom da se poštuju prava odbrane.
U pravilu, ova prava zahtijevaju da optuženi ima odgovarajuću mogućnost da osporava navode i
ispituje svjedoka optužbe, ili u vrijeme kada svjedok daje izjavu ili u nekoj kasnijoj fazi postupka
(vidi, mutatis mutandis, presudu Unterpertinger od 24. novembra 1986, Serija A br. 110, str. 14-15,
stav 31).
Iako širenje organiziranog kriminala bez sumnje traži uvođenje odgovarajućih mjera, Sudu se ne
čini da podnesak vlade daje dovoljnu težinu onome što je advokat podnositelja nazvao «interesom
svakoga u civiliziranom društvu u postupku pred sudom koji se može kontrolirati i koji je
pravičan». Pravo na pravično suđenje zauzima tako istaknuto mjesto u demokratskom društvu
(vidi presudu Delcourt od 17. januara 1970, Serija A br. 11, str. 15, stav 25) da se ne može žrtvovati
radi ekspeditivnosti. Konvencija ne isključuje oslanjanje, u istražnoj fazi krivičnog postupka, na
izvore poput anonimnih doušnika. Međutim, korištenje takvih anonimnih izjava kao dokaza na
kojima se zasniva presuda, kao što je slučaj u ovom predmetu, predstavlja nešto sasvim drugo. To je
predstavljalo ograničavanje prava odbrane, što je u suprotnosti sa garancijama sadržanim u članu
6. (čl. 6). Zapravo, vlada je prihvatila da se osuda podnositelja zasniva u «odlučujućoj mjeri» na
anonimnim izjavama.
U presudi Van Mechelen i ostali protiv Nizozemske (23. april 1997, Reports of Judgments and
Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1997-III, str. 711-712, stavovi 52-55), slijedeći
pristup koji je imao kod odlučivanja u predmetu Doorson protiv Nizozemske (presuda od 26.
April 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1996-II,
str. 446), Sud se ponovo bavio pitanjem anonimnih svjedoka:
Kao što je Sud već imao priliku da iznese u svojoj presudi u predmetu Doorson (ibid, str. 470, stav
69), korištenje izjava koje su dali anonimni svjedoci, kako bi se na njima zasnivala osuda, nije, u
svim okolnostima, u suprotnosti sa Konvencijom.
Sud nastavlja u istoj presudi i kaže:
Tačno je da član 6 (čl. 6) ne zahtijeva eksplicitno da se interesi svjedoka općenito govoreći, kao i
interesi žrtava koje su pozvane da svjedoče, trebaju uzeti u obzir. Međutim, njihov život, njihova
sloboda ili osobna sigurnost mogu biti ugroženi, kao i interesi koji generalno potpadaju pod član
8 Konvencije (čl. 8). Takvi interesi svjedoka i žrtava su u principu zaštićeni drugim bitnim odredbama
Konvencije, što podrazumijeva da države ugovornice trebaju organizirati svoje krivične
postupke na način koji neće bezrazložno dovodite te interese u opasnost. U tom svjetlu i principi
pravičnog suđenja također zahtijevaju da u u odgovarajućim slučajevima interesi odbrane budu
uravnoteženi sa interesima svjedoka ili žrtava koji su pozvani da (vidi gore spomenutu presudu
Doorson, str. 470, stav 70).
Međutim, ako se sačuva anonimnost svjedoka optužbe, odbrana će biti suočena sa poteškoćama
koje krivični postupak obično ne uključuje. Sud je, prema tome, prihvatio da u takvim slučajevima
član 6, stav 1, uzet zajedno sa članom 6, stav 3.d, Konvencije (čl. 6-1 + 6-3-d) zahtijeva da poteškoće
kojima je izložena odbrana budu dovoljno nadomještene procedurom koju provode sudske vlasti
(ibid, str. 471, stav 72).
Potrebno je, na kraju, podsjetiti da se osuđujuća presuda ne smije zasnivati samo, ili u odlučujućoj
mjeri, na anonimnim izjavama (ibid, str. 472, stav 76).
176