Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Međutim, ovaj predmet se razlikuje od Ringeisen predmeta po tome što je Zemaljska vlada, koju
je predstavljalo službeno lice zaduženo za transakcije, imala status strane u postupku kada su se
žalili regionalnim vlastima na prvostepenu odluku u korist gđe. Sramek i po tome što je jednom
od tri državna službenika ovo lice zaduženo za transakcije bilo nadređeno (vidi stav 12 gore). Ovaj
službenik je bio na ključnom položaju u vlastima.
[…]
Kada je, kao što je slučaj u ovom predmetu, član suda lice koje je na podređenoj funkciji jednoj
od strana u postupku, u smislu poslova i organizacije službe, stranke mogu s pravom sumnjati u
nezavisnost takve osobe. Ovakva situacija značajno utječe na povjerenje koje sudovi moraju uživati
u demokratskom društvu (vidi, mutatis mutandis, gore spomenutu presudu Piersack, Serija A br.
53, str. 14-15, stav 30).
Sud je stoga našao da se radilo o kršenju člana 6, stava 1.
Presuda Altay protiv Turske (21. maj 2001, Predstavka br. 22279/93, stavovi 72-75, dostupna
samo na francuskom – nazvaničan prevod) bila je u vezi činjenice da su Sudovi za nacionalnu
sigurnost imali među svojim članovima pripadnike oružanih snaga, a podnositelj je bio civilna
osoba. Sud je u tom pogledu iznio sljedeće mišljenje:
Sud podsjeća da je, u gore spomenutoj presudi Incal i presudi Çiraklar protiv Turske od 28. oktobra
1998. (Reports (Izvještaji) 1998-VII), razmatrao argumente slične onim koje je vlada iznijela u
ovom predmetu (vidi, kao najnoviji izvor, presudu Gerger protiv Turske [GC], br. 24919/94, 8. juli
1999, stav 61). Sud je u ovim presudama istakao da status vojnih sudija koji su članovi Sudova za
nacionalnu sigurnost daje izvjesne garancije nezavisnosti i nepristrasnosti, (vidi gore spomenutu
presudu Incal, str. 1571, stav 65). Međutim, Sud je također primijetio da određeni aspekti statusa
ovih sudija, poput još uvijek aktivne službe u vojsci, koja naređenja dobiva od izvršne vlasti, dovode
u pitanje njihovu nezavisnost i nepristrasnost (ibid, stav 68), kao i činjenice da oni i dalje podliježu
vojnoj disciplini, a njihovo imenovanje i postavljanje uveliko ovisi od državne uprave i vojske.
Zadatak Suda nije da određuje in abstracto da li je bilo neophodno uspostaviti takve sudove u
svjetlu opravdanja kojeg je iznijela vlada, nego da utvrdi da li je način na koji je funkcionirao Sud
nacionalne sigurnosti u Istanbulu prekršio pravo g Altay-a na pravično suđenje i, naročito da li
je g.Altay objektivno imao legitimnih razloga za strah da onaj dio suda koji mu je sudio nije bio
nezavisan i nepristrasan ( gore spomenuta presuda Incal, str. 1572, stav 70).
U tom pogledu Sud ne vidi nikakvog razloga da zaključi isto što je zaključio i u pogledu g. Incala i
g. Çiraklara koji su obojica, kao i podnositelj, bili civilne osobe. Razumljivo je da je g. Altay, suočen
pred Sudom za nacionalnu sigurnost sa optužbama za kršenje ustavnog poretka i nacionalnog
jedinstva (stavovi 25 and 27 gore), imao određeni strah što mora izaći pred sudije među kojima
je bio i profesionalni pripadnik vojske. Zbog toga je imao razloga da se plaši da bi Nacionalni sud
Istanbula mogao biti bezrazložno pod utjecajem razloga koji nisu bili u vezi sa prirodom njegovog
predmeta. Drugim rječima, podnositeljev strah uzrokovan mogućim odsustvom nepristrasnosti i
nezavisnosti tog suda može se smatrati objektivno opravdanim.
Prema tome, Sud zaključuje da se radilo o kršenju člana 6, stava 1, Konvencije.
(Vidi također presudu Bryan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. novembra 1995, Serija A br.
335-A, stav 38; presudu Hood protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 18. februara 1999, Predstavka
173