Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
to znači da odlučuje o pitanjima u okviru svoje nadležnosti na temelju pravnih pravila i nakon
postupka koji se sprovodi na način kao što je propisano (vidi, kao najnoviji izvor, presudu od 30.
novembra 1987. u predmetu H. protiv Belgije, Serija A br. 127, str. 34, stav 50). On mora također
zadovoljavati i cijeli niz druguh kriterija – nezavisnost, naročito od izvršne vlasti; nepristrasnost;
dužinu mandata članova suda; garancije koje pruža procedura pred tim sudom – nekoliko njih se
pojavljuje u tekstu člana 6, stava 1 (čl. 6-1), (vidi, inter alia, presudu Le Compte, Van Leuven i De
Meyere od 23. juna 1981, Serija A br. 43, str. 24, stav 55).
U presudi Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (28. juni 1984, Serija A br. 80, str. 39,
stav 76) Sud iznosi:
Riječ «sud» u članu 6, stav 1 (čl. 6-1), ne treba nužno shvatiti kao da označava sud pravde u klasičnom
smislu, koji je integriran u standardni sudski aparat jedne određene zemlje (vidi, mutatis mutandis,
presudu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 5. novembra 1981, Serija A br. 46, str. 23, stav 53).
(Vidi također i presudu Coeme i ostali protiv Belgije od 22. juna 2000, Predstavka br. 32492/96,
u vezi koncepta suda «uspostavljenog zakonom».)
Koncept «nepristrasni sud»
U pogledu «nepristrasnosti» koja mora biti obavezna karakteristika suda, Sud je svoj pristup
opisao u predmetu Saraiva de Carvalho protiv Portugala (presuda od 22. aprila 1994, Serija A
br. 286-B, str. 38, stav 33):
Sud ističe da postojanje nepristrasnosti u svrhe člana 6, stava 1 (čl. 6-1), mora biti određeno na
temelju subjektivnog testa, to jest na temelju osobnog uvjerenja nekog određenog suca u datom
predmetu, a također i prema objektivnom testu, kojim se utvrđuje da li je sudac pružio garancije
koje su dovoljne da isključe svaku legitimnu sumnju u tom pogledu (vidi, među ostalim izvorima,
presudu Fey protiv Austrije od 24. februara 1993, Serija A br. 255-A, str. 12, stav 28).
U ovom kontekstu, važan je dojam koji se ostavlja. U presudi Coeme i ostali protiv Belgije (22.
juni 2000, Predstavka br. 32492/96, stav 121), Sud podsjeća:
U ovom pogledu […] čak i pojava, odnosno dojam koji sud ostavlja može biti od značaja. Ono što je
bitno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu bude kod javnosti i, iznad svega, kada
su u pitanju krivični postupci, kod optuženog (vidi, među ostalim izvorima, presudu Hauschildt
protiv Danske od 24. maja 1989, Serija A br. 154, str. 21, stav 48 i presudu Pullar protiv Ujedinjenog
Kraljevstva od 10. juna 1996, Reports (Izvještaji) 1996-III, str. 794, stav 38). U odlučivanju da li
postoji opravdan razlog za strah da sud nije nezavisan i nepristrasan, način na koji to vidi optuženi
je vrlo važan ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je da li takav strah može objektivno opravdati
(vidi, mutatis mutandis, gore citiranu presudu Hauschildt , str. 21, stav 48 i presudu Gautrin i
ostali citiranu gore, str. 1030-1031, stav 58).
U slučaju drugih različitih situacija moguće je pozvati se na sljedeće presude:
– u slučaju kada je predsjedavajući sudac bio suočen sa suprotnim mišljenjem u vezi odluke
za koju je on osobno bio odgovoran: presuda De Haan protiv Nizozemske od 26. august 1997,
171