Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
zato podliježu naknadnoj kontroli sudskog tijela koje ima punu jurisdikciju i obezbjeđuje garancije
po članu 6, stav 1 (čl. 6-1).
Prema tome, kada sudsko tijelo odgovorno za sporove u vezi «građanskih prava i obaveza» ne
zadovoljava sve zahtjeve člana 6, stav 1, nema kršenja Konvencije, ako je postupak pred takvim
tijelom podlijegao «naknadnoj kontroli od strane sudskog tijela koje ima punu juriosdikciju i
pruža garancije po članu 6». Već u presudi Le Compte, Van Leuven i De Meyere (23. Juni 1981,
Serija A br. 43, str. 22-23, stavovi 50-51), Sud je naveo:
Iako član 6, stav 1 (čl. 6-1), propisuje “pravo na sud” […], on ipak ne obavezuje države da «contestations»
(sporovi) u vezi «građanskih prava i obaveza» moraju podlijegati proceduri koja će se
u svakoj i svim fazama voditi pred «tribunalom» koji zadovoljava razne zahtjeve po ovom članu.
Fleksibilnost i efikasnost su zahtjevi koji su u potpunosti u saglasnosti sa zaštitom ljudskih prava
i mogu opravdati prethodno interveniranje od strane upravnih ili strukovnih tijela i, a fortiori,
sudskih tijela koja ne zadovoljavaju navedene zahtjeve u svakom pogledu; ovdje se može pozvati na
pravnu tradiciju velikog broja država članica Vijeća Evrope kao podršku takvom jednom sistemu.
Nadalje, čak i u klasičnim sporovima poput krivičnih predmeta, Sud uvodi istu fleksibilnost kada
primjenjuje član 6, stav 1, na različite razine suda u sudskom poretku (vidi presudu Tolstoy Miloslavsky
protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 13. jula 1995, Serija A br. 316-B, stav 59). Tako je Sud
u presudi Botten protiv Norveške (19. februar 1996, Reports (Izvještaji) 1996-I, stav 39), naveo
sljedeće u vezi žalbenog postupka:
Sud ponovo naglašava da način primjene člana 6. (čl. 6) na postupke pred žalbenim sudovima
ovisi od posebnih karakteristika postupka koji je u pitanju. U obzir se mora uzeti sveukupnost
sudskog postupka u domaćem pravnom poretku i uloga žalbenog suda unutar njega. Kada je javna
rasprava održana na prvostepenom sudu, izostajanje takve rasprave u žalbenoj fazi može biti
opravdano posebnim karakteristikama konkretnog postupka, vodeći računa o prirodi domaćeg
žalbenog sistema, opsegu ovlasti žalbenog suda i načinu na koji su interesi podnositelja stvarno
predstavljeni i zaštićeni pred žalbenim sudom, posebno u svjetlu prirode problema o kojem taj sud
odlučuje (vidi, inter alia, presudu Fejde protiv Švedske od 29. oktobra 1991, Serija A br. 212-C, str.
67-69, stavovi 27 i 31; i presudu Kremzow protiv Austrije od 21. September 1993, Serija A br. 268-B,
str. 43, stavovi 58-59).
Prema sudskoj praksi ovog Suda, postupci za podnošenje žalbe i postupci koji uključuju samo pitanja
primjene materijalnog prava, za razliku pitanja o činjeničnom stanju, mogu biti u saglasnosti
sa zahtjevima člana 6 (čl. 6), iako podnositelj žalbe nije imao priliku da bude osobno saslušan pred
žalbenim ili kasacionim sudom (vidi presudu Axen protiv Njemačke od 8. decembra 1983, Serija A
br. 72, str. 12-13, stavovi 27-28; presudu Kremzow citiranu u tekstu gore, str. 43-44, stavovi 60-61).
Nadalje, čak i ako žalbeni sud može imati punu jurisdikciju da ispituje i pitanja primjene materijalnog
prava i pitanja u vezi činjeničnog stanja, član 6 (čl. 6) ne zahtijeva uvijek i pravo na javnu
raspravu ili, ako dođe do rasprave, pravo osobe na prisustvovanje pred sudom (vidi, naprimjer,
presudu Fejde citiranu gore, str. 69, stav 33).
(Idem presuda Haan protiv Nizozemske od 26. augusta 1997, Predstavka br. 22839/93, Reports
(Izvještaji) 1997-IV, stavovi 51-55; i presuda Kerojärvi protiv Finske od 19. jula 1995, Reports
(Izvještaji) A322, stav 40.)
Po pitanju osnove proceduralnih zahtjeva predviđenih članom 6, stav 1, vidi tekst koji slijedi.
166