Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
Sud ne smatra ovu mogućnost (pojavljivanja pred Visokim sudom pravde bez pomoći advokata)
samu po sebi za bitnu. Cilj Konvencije nije da garantira prava koja su teoretska i iluzorna, nego
prava koja postoje u stvarnoj praksi i koja su djelotvorna (vidi, mutatis mutandis, presudu od 23.
jula 1968. u “Belgijskom jezičkom” predmetu, Serija A br. 6, str. 31, stavovi 3, na kraju, i 4; gore
spomenutu Golder presudu, str. 18, stav 35, na kraju; presudu Luedicke, Belkacem i Koç od 28. novembra
1978, Serija A br. 29, str. 17-18; stav 42; i presudu Marckx od 13. juna 1979, Serija A br. 31,
str. 15, stav 31). Ovo se posebno odnosi na pravo pristupa sudovima u svjetlu prominentnog mjesta
koje u demokratsom društvu zauzima pravo na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, presudu
Delcourt od 17. januara 1970, Serija A br. 11, str. 15, stav 25). Potrebno je, prema tome, utvrditi da
li je pojavljivanje gđe. Airey pred Visokim sudom pravde bez advokata djelotvorno, u smislu da li je
ona bila u stanju da sama sebe zastupa na odgovarajući i zadovoljavajući način.
[…] Sud smatra malo vjerovatnim da bi osoba koja bi se našla u položaju gđe. Airey (vidi stav 8
gore) bila u stanju zastupati vlastiti predmet.
[…]
Iz gore navedenog Sud zaključuje da mogućnost da sama sebe zastupa pred Visokim sudom pravde
nije dalo podnositeljici djelotvorno pravo pristupa. […]
Sud je objasnio posljedice koje ovakav zaključak ima po obavezu države uspostavo program
pravne pomoći (ibid, str. 15-16, stav 26. do kraja):
Ovaj zaključak, koji se pojavljuje na kraju stava 24 gore, prema tome ne implicira da država mora
osigurati besplatnu pravnu pomoć u svakom sporu koji se odnosi na neko «građansko pravo».
Smatrati da ovako dalekosežna obaveza postoji bilo bi, Sud se slaže, u neskladu sa činjenicom da
Konvencija ne sadrži nikakvu odredbu o pravnoj pomoći za ovakvu vrstu postupka. Član 6, stav 3.c
(čl. 6-3-c) govori samo o krivičnim postupcima. Međutim, iako ovakva slična odredba ne postoji
u parnici, član 6, stav 1 (čl. 6-1), može ponekad zahtijevati od države da osigura pomoć advokata,
kada je takva pomoć neophodna u svrhu djelotvornog pristupa sudu zbog toga što je pravno zastupanje
obavezno u raznim vrstama parnica, kao što je slučaj na osnovu domaćih zakona u nekim od
država ugovornica, ili zbog složenosti samog predmeta.
(Vidi također presudu R.D. protiv Poljske od 18. decembra 2001, Predstavka br. 29692/96,
stavovi 43-52.)
Presuda u predmetu Bellet protiv Francuske (4. decembar 1995, Serija A br. 333-B, stavovi 37-
38) odnosi se na odštetu u slučaju hemofiličara koji su se zarazili preko transfuzije krvi. Strane
se nisu složile da li su se žrtve prihvatanjem odštete Fonda za kompenzacije odrekle svakog
prava na bilo kakvu daljnju tužbu. Pariški apelacioni sud je tužbu proglasio neprihvatljivom u
nedostatku interesa za pokretanje postupka. Sud za ljudska prava je iznio sljedeće:
Sve u svemu, ovaj sistem nije dovoljno jasan ili dovoljno popraćen garancijama da bi se spriječio
nesporazum u vezi procedura za korištenje pravnih lijekova na raspolaganju i restrikcija koje
proizilaze iz paralenog korištenja istih.
Uzimajući u obzir sve okolnosti ovog predmeta, Sud smatra da podnositelj nije imao djelotvorno pravo pristupa
sudu u postupku pred Pariškim žalbenim sudom. Prema tome, ovdje se radilo o kršenju člana 6, stava 1 (čl. 6-1).
164