Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
su osobine javnog, a koje privatnog prava, prije nego što zaključi da se neko pravo može klasificirati
kao «građansko» (vidi, među ostalim izvorima, presudu Feldbrugge protiv Nizozemske od 29. maja
1986, Serija A br. 99, str. 16, stav 40; presudu Deumeland protiv Njemačke od 29. maja 986, Serija
A br. 100, str. 25, stav 74; presudu Salesi protiv Italije od 26. februara 1993, Serija A br. 257-E, str.
59-60, stav 19; i presudu Schouten i Meldrum citiranu gore, str. 24, stav 60).
Međutim, prava i obaveze koje postoje u odnosu na pojedinca ne moraju nužno biti i građanska po
svojoj prirodi. Tako politička prava i obaveze, poput prava na kandidiranje na izborima za narodnu
skupštinu (vidi gore citiranu presudu Pierre-Bloch, str. 2223, stav 50), iako je u ovom postupku bio
u pitanju materijalni interes podnositelja, (ibid, stav 51), nisu građanska po svojoj prirodi, što ima
za posljedicu da se član 6, stav 1, ne primjenjuje. Isto tako se ova odredba ne primjenjuje ni na sporove
između upravnih organa i njihovih uposlenika koji su na položajima na kojima imaju ovlasti
na temelju javnog prava (vidi Pellegrin protiv Francuske [GC], br. 28541/95, stavovi 66-67, ECHR
1999-VIII). Slično i protjerivanje stranaca ne dovodi do spora (contestations) u vezi građanskih
prava u svrhe člana 6, stava 1, Konvencije, koji član se prema tome i ne može primijeniti (vidi gore
citiranu presudu Maaouia judgment, stavovi 37-38).
U oblasti poreza, razvoj do kojeg je došlo u demokratskom društvu ne utječe, međutim, na temeljnu
obavezu pojedinaca ili firme da plaćaju porez. U poređenju sa situacijom kada je Konvencija usvojena,
ovakav razvoj događaja nije imao za posljedicu šire miješanje države u «građansku» sferu
života pojedinca. Sud smatra da poreska pitanja još uvijek čine dio same jezgre prerogativa javne
vlasti u kojoj dominira javna priroda odnosa između poreskog obveznika i poreskih organa vlasti.
Imajući na umu da se Konvencija i njeni Protokoli moraju tumačiti u cjelini, Sud također ističe da
član 1 Protokola br. 1, koji se odnosi na zaštitu imovine, stavlja pod rezervu pravo države da može
donijeti one zakone koje smatra potrebnim u svrhu osiguravanja plaćanja poreza (vidi, mutatis
mutandis, presudu Gasus Dosier i Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske od 23. februara 1995,
Serija A br. 306-B, str. 48-49, stav 60). Iako Sud ne pridaje odlučujuću važnost ovom faktoru, ipak
ga uzima u obzir. Sud smatra da su poreski sporovi izvan djelokruga građanskih prava i obaveza,
usprkos materijalnim posljedica koje nužno postoje po poreskog obveznika.
Princip po kojem se autonomni koncepti iz Konvencije moraju tumačiti u svjetlu sadašnjih uvjeta
koji vladaju u demokratskim društvima ne daje pravo Sudu da tumači član 6, stav 1 kao da atribut
«građanski» (uz restrikciju koju taj atribut obavezno postavlja na kategoriju «građanskih prava i
obaveza» na koju se taj član primjenjuje) ne postoji u tekstu.
Prema tome, član 6, stav 1, se ne može primijeniti na ovaj predmet.
Ova presuda (idem Ferrazzini protiv Italije od 12. jula 2001, Predstavka br. 44759/98) zahtijeva
detaljnije čitanje.
(Za primjenu člana Article 6, stav 1, na tužbu za naknadu štete pred krivičnim sudom, zbog
mogućih posljedica po tužbu u parničnom postupku, vidi presudu Callvelli i Ciglio protiv
Italije od 17. januara 2002, Predstavka br. 32967/96, stav 62.)
Prema tome, član 6. se primjenjue na sporove u vezi građanskih prava i obaveza kao što smo ih
definirali u tekstu gore. On se također primjenjuje na krivične optužbe (samo da podsjetimo,
odluke u vezi ulaska, boravka i deportaciji stranaca ne predstavljaju sporove u vezi građanskih
prava i obaveza i ne tiču se krivične optužbe: presuda Maaouia protiv Francuske od 5. oktobra
2000).
159