Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Ovo, međutim, ne znači da Sud zanemaruje osnovne razlike koje pravi domaći zakon kojim se
dodiruje suština funkcioniranja država i njihova diskreciona ovlast. Tako, u predmetu Atgento
protiv Italije, (2. septembar 1997, Reports (Izvještaji) 1997-V, stav 18), Sud iznosi:
Sud primjećuje da zakoni velikog broja država članica Vijeća Evrope prave osnovnu razliku između
državnih službenika i uposlenika koji podliježu privatnom pravu. Ovo je dovelo Sud do zaključka
da «sporovi u vezi upošljavanja, napredovanja i prekida radnog odnosa državnih službenika u
pravilu ne spadaju u djelokrug člana 6, stav 1» (vidi presudu Massa protiv Italije od 24. augusta
1993, Serija A br. 265-B, str. 20, stav 26 i presudu Neigel protiv Francuske od 17. marta March 1997,
Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1997-II, str. 410-411, stav
43).
Sud, zapravo, primjenjuje i test koji je drugačiji od onog koji potiče iz materijalnog aspekta.
On pokušava ustvrditi u predmetu o kojem odlučuje da li je država kao nosilac javne vlasti
odgovorna za zaštitu javnih interesa (vidi presudu Fogarty protiv Ujedinjenog Kraljevstva od
21. novembra 2001, Predstavka br. 37112/97, stav 28):
Sud podsjeća da je u gore spomenutoj presudi Pellegrin usvojio jedan funkcionalni test u svrhe
određivanja primjenjivosti člana 6, stava 1 na sporove u vezi upošljavanja u koje su uključeni
državni službenici a koji se odnose na prirodu obaveza i odgovornosti uposlenika. Radni spor bit
će isključen iz djelokruga člana 6, stav 1 ako se odnosi na javnog/državnog službenika ukoliko on
nastupa kao depozitar javne vlasti odgovorne za zaštitu općih interesa države.
Očigledan primjer predstavljaju oružane snage i policija. U predmetu R. protiv Belgije (presuda
od 27. februara 2001, Predstavka br. 33919/96, stavovi 44-45, dostupna samo na francuskom
- nezvaničan prevod), Sud primjećuje sljedeće:
U svjetlu takve sudske prakse, Sud smatra da se zahtjev podnositelja za isplatu mirovine putem
odštete za povrede koje je pretrpio u izvršavanju svojih vojnih obaveza kao rezervni oficir ne tiče
građanskog prava u značenju koje mu daje član 6, stav 1, Konvencije. Sud nalazi da u slučaju kada
se od pripadnika rezervnog sastava traži da odsluži period aktivne službe, onda ta osoba u tom
periodu ima vojni status. Ako se uzmu u obzir principi koji su postavljeni u gore spomenutoj
presudi Pellegrin, ne može se praviti razlika između njegove situacije i službe u redovnom sastavu
oružanih snaga, te prema tome po svojim karakteristikama spada u specifične aktivnosti javne
službe, u mjeri u kojoj ona nastupa kao depozitar javne vlasti koja je odgovorna za zaštitu općih
interesa države. Ovakav zaključak je tim više neizbježan u ovom slučaju, s obzirom na opis poslova
koji je dao podnositelj i koje je obavljao kao rezervni oficir. Sud, prema tome, smatra da se ovaj spor
ne tiče nekog građanskog prava ili obaveze.
Shodno tome član 6, stav 1, se ne može primijeniti na ovaj predmet.
(Vidi također presudu Devlin protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 30. oktobra 2001, Predstavka
br. 29545/95, stavovi 23-26; u svrhu primjene člana 6. na domara u jednoj općinskoj školi, vidi
presudu Procaccini protiv Italije od 30. marta 2000, Predstavka br. 31631/96.)
U svjetlu svih ovih faktora i kako bismo se vratili na test o «materijalnom« interesu, bilo bi
dobro citirati malo duži odlomak iz nedavne i vrlo interesantne presude u predmetu Ferrazzini
protiv Italije (12. juli 2001, Predstavka br. 44759/98, stavovi 24-31) koja se odnosi na poreski
157