Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
U odsustvo izričito priznatog prava, dovoljno je, prema tome, iznijeti uvjerljive i argumentirane
razloge o postojanju takvog prava prema domaćim zakonima (vidi također presudu u predmetu
Editions Périscope protiv Francuske od 26. marta 1992, Serija A br. 234-B, str. 64, stav 35).
Presuda u predmetu Anne-Marie Andersson protiv Švedske (27. august 1997, Predstavka
br.20022/92, Reports (Izvještaji) 1997-IV, stavovi 35-37) ilustrira situaciju kada je Sud
prihvatio da podnositeljica nije imala građansko «pravo ili obavezu». U ovom predmetu radi
se o psihijatru koji je socijalnoj službi dao informacije o pacijentici čije je zdravstveno stanje
imalo štetne posljedice po njeno dijete. On je, prema švedskom zakonu, to bio obavezan učiniti.
Podnositeljica se žalila da se nije mogla žaliti na izvještaj psihijatra pred sudom prije nego što je
ovaj bio upućen Vijeću za socijalno staranje. Sud je iznio sljedeće mišljenje:
U ovom predmetu ako je glavni psihijatar imao na raspolaganju informaciju o pacijentici, koja je
podnositeljica, koja je išla u prilog neophodne intervencije Vijeća za socijalno staranje kako bi se
zaštitio njen maloljetni sin, onda je taj psihijatar bio obavezan da o tome odmah izvijesti Vijeće. Ta
obaveza je uključivala i sve podatke koje je on imao i koji su mogli biti eventualno relevantni za
istragu Vijeća za socijalno staranje o potrebi poduzimanja zaštitnih mjera u vezi njenog sina (vidi
stavove 17-19 gore) i ovisila je isključivo o relevantnosti takvih podataka (Dio 71.2 i 4, Zakona o
socijalnoj službi).
Sud, pored opsega ove obaveze, kao što je navedena u tekstu gore, primjećuje da je psihijatar uživao
širok stepen diskrecionog prava u ocjeni koji su podaci bitni za istragu Vijeća za socijalno staranje
(ibid). U tom pogledu on nije bio u obavezi da sasluša mišljenje podnositeljice prije nego što je
prenio informacije (vidi stav 21 gore). Prema tome, na temelju zakona koji je u pitanju ne može
se zaključiti da je «pravo» na sprječavanje prenošenja takvih podataka bilo priznato po domaćem
pravu (vidi presudu Masson i Van Zon protiv Nizozemske od 28. septembra September 1995, Serija
A br. 327-A, str. 19-20, stavovi 49-52). Nikakvi dokazi koji bi svjedočili suprotno nisu bili izvedeni
pred Sudom.
S obzirom na gore rečeno, Sud je došao do zaključka da se član 6, stav 1 ne može primijeniti na
postupak koji se razmatra i da, prema tome, nije bilo kršenja u ovom preedmetu.
U predmetu Kervoêlen protiv Francuske (presuda od 27. marta 2001, Predstavka br. 35585/97,
stavovi 23-30), Sud je smatrao da se u slučaju kada je istekla dozvola za držanje kafića ne može
tvrditi da se radilo o odluci o pravu na koje se može primijeniti član 6. stav 1 (presuda Tre
Traktörer AB Švedske od 7. jula 1989, Serija A br. 159, stav 43).
Građansko «pravo» ili obaveza
Prava i obaveze moraju po svojoj prirodi biti «građanska». Ovo je koncept koji je prilično teško
definirati i koji se mijenja s vremenom.
Kao prvo, potrebno je uočiti da je Sud istakao autonomiju ovog pojma u odnosu na domaće
pravo i definirao da je pravo država članica odigralo izvjesnu ulogu u definiranju ovog koncepta.
U predmetu König protiv Njemačke (28. juni 1978, Serija A br. 27, str. 29-30, stavovi 88-89),
Sud je posebno istakao:
[…] koncept «građanskih prava i obaveza» ne može se tumačiti samo pozivanjem na domaće pravo
odgovorne države […] Iako na ovaj način Sud zaključuje da je koncept «građanskih prava i obaveza
154